Jedan od najzaslužnijih hrvatskih filmologa Ante Peterlić (Kaštel Novi, 1936. - Zagreb, 2007.) za svog bogatog života i rada snimio je samo jedan film, crno-bijelu dramu "Slučajni život" (1969.) i to u samostalnoj i nezavisnoj produkciji Filmskog autorskog studija Zagreb, na tragu francuskoga Novog vala.
Njegov raniji film "Intima" iz 1965. se spominje u rubrici "nestao". Već po ovim činjenicama, ako izuzmemo sve ono što je radio kao enciklopedist na prvoj filmskoj enciklopediji uopće, predavač i teoretičar koji je iza sebe ostavio niz danas uvaženih nasljednika, vidi se da je riječ o neobičnoj osobnosti koju s pravom zovemo "ocem hrvatske filmologije".
Njegov samostalni igrani prvijenac u Puli je opet prikazan nakon 44, godine, možda i na istom mjestu u kinu "Zagreb", odnosno danas kinu Valli i u okviru ciklusa "Žena u gradu, grad na filmu 1".
Naime, "Slučajni život" bio je na programu 16. Festivala igranog filma u Puli 1969. (kao i "Nedjelja" Lordana Zafranovića koji je na programu kina Valli u istom ciklusu, 17. listopada) u selekciji informativa, a ne u Areni i glavnom programu.
Zanimljiva je inače ta filmska godina po tome što je program u Areni bio slabiji od onoga u informativi, a osim filmova "Kad čuješ zvona" Antuna Vrdoljaka (koji je osvojio na kraju nagradu publike) i "Nizvodno od sunca" Fedora Škubonje (koji je bio pobjednik Festivala) gotovo se i nema što izdvojiti, dok su se izvan Arene našli, uz ova dva već spomenuta, i "Rani radovi" Želimira Žilnika te "Zaseda" Živojina Pavlovića, kojega je kritika proglasila najboljim filmom 16. FJIF-a.
U nekim kasnijim anketama i vrednovanjima krajem prošlog stoljeća nekoliko kolega kritičara s dužim pamćenjem i praćenjem hrvatske kinematografije Peterlićev film su uvrštavali u deset najboljih uopće.
Držim da je to ipak bila gesta prema velikom i značajnom filmologu koji nas je toliko sve zadužio, a manje za sam doseg "Slučajnog života" kojega bih bez dvojbe svrstao u onu rubriku školskog primjera kako napraviti solidan film bez suvišnih izmotavanja i unaprijed stvaranja alibija za lošu sliku (i ton).
No, s današnje distance ovaj film nam je otvorio nevjerojatan pogled na mnoge detalje iz povijesti hrvatske kinematografije, i još je jedan osobni Petrelićev prilog i ostavština. (M. ĆURIĆ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.