Don Ivana Grubišica nije potrebno posebno predstavljati, on je jedan od najutjecajnijih hrvatskih svecenika. Ove je godine napunio 75 godina života i 50 godina svecenstva, a danas se oprašta od svoje župne zajednice u Splitu jer ide u, kanonski odredenu, pastoralnu mirovinu.
- Danas se opraštate od župne zajednice sv. Roka, i to na blagdan župe, i formalno idete u crkvenu mirovinu. S kojim to osjecajima stupate pred ljude kojima ste se toliko posvetili i koji, ocito, vole vašu svecenicku rijec?
- Da, danas se rastajem i napuštam svoj svecenicki aktivni pastoralni rad. Puno je sjecanja i naglašene su emocije koje me prožimaju. Nije to lako, ali to je život: susreti i rastanci. Na odredeno vrijeme jedni smo drugima dani na dar. Sveceništvo sam živio kao zvanje, a ne puku profesionalnu obavezu. Posebno je teško rastati se s vjernicima koji su me izabrali za svecenika i duhovnog pomocnika na životnom putu. Bio sam njihov izbor, ne sudbina.
- Što vam sve danas prolazi pred ocima?
- Mnogo toga lijepoga, ali i brojni izazovi u mom svecenickom radu, bilo pastoralnom, bilo društvenom. I jedno i drugo ostaju uspomene i jedna bogata svecenicka i ljudska arhiva. Kad bi to bilo moguce, takav život bih ponovno izabrao.
Kapelica u župnom stanu
- Opišite nam kako je tekla vaša svecenicka služba, narocito u župi sv. Roka.
- U Split sam došao kao župnik župe sv. Petra, koja je imala 40.000 stanovnika, a nije imala primjerenog sakralnog ni pastoralnog prostora. Bio sam zadužen za gradnju pastoralnog centra i same crkve sv. Petra. Posebna je to štorija kako je teško bilo doci do gradevinske dozvole u to vrijeme. To je bio veliki i odgovoran zahvat.
Da ne cekam taj prostor, ja sam u župnoj kuci u kojoj sam stanovao više od polovice stana pretvorio u kapelu svetog Roka, površine 40 kvadrata. Kad smo završili pastoralni dio prostora i stambeni dio gradnje, nadbiskup Franic sebe je imenovao župnikom sv. Petra, a gradevinu i stambeni dio preimenovao u konkatedralu u Splitu. Mene je imenovao župnikom župe sv. Roka, sa zadatkom da sagradim i crkvu sv. Roka. Sve sam prihvatio i dao se na posao, sve je bilo ilegalno, ali dignut je kat župne kuce i sagradena u dvorištu te kuce skromna, no funkcionalna crkva sv. Roka.
Posebni su izazovi za mene bila dogadanja u tzv. tranziciji, koja još traje i koja nas je dovela do novoga "ropstva" duha i nove zarobljenosti. Tu sam izabrao svoj put rada, bilo kao župnik ili voditelj Hrvatske akademske udruge. Moje je opredjeljenje bilo "covjek nadasve" te razvoj gradanskog društva parlamentarne demokracije i pravne države. Izabrao sam biti u svojim javnim istupima oporba, sa svim posljedicama koje taj izbor znaci. O tome ce biti rijeci i u mojoj autobiografiji, naslovljenoj "Mocvara s mirisom tamjana".
- A što kanite danas poruciti?
- Uglavnom rijeci zahvale svim gradanima, za razumijevanje za izbor da im budem na životnom putu propovjednik Rijeci i duhovnog rasta.
- Pada li vam teško prestanak službe?
- Trebalo mi je tri mjeseca da tu odluku donesem, a koliko ce trajati nostalgija, teško je reci. Biti svecenik nije profesija, nego zvanje, i vrlo ce mi nedostajati nedjeljni susreti s vjernicima. Ovu sam župu širio devet puta, i to uglavnom za vrijeme komunizma. Kada sam došao, 1975., pocinjali smo s dvadesetak ljudi koji su dolazili ilegalno, a sada na tri nedjeljne mise dode oko 1.000 ljudi. Rijec je uglavnom o školovanoj populaciji. Za mene mirovina ne može biti "mirovanje" nego rad, prvenstveno na dovršavanju trilogije "Blagdanska duhovna misao" (nedjeljne i blagdanske propovijedi) i na knjizi "Mocvara s mirisom tamjana". Naravno da cu slaviti euharistiju i dalje, u sklopu župe stanovanja, a to je malo i ubavo mjesto Kucine na padinama planine Mosora.
- Kako zamišljate vašu aktivnu mirovinu?
- Moj društveni rad za opce dobro trajat ce, nadam se, dok sam živ i umno sposoban za rad, ne samo kao promatrac! Zanima me buducnost Hrvatske. Ovako ne možemo dalje, nego samo dublje. Savez za gradansku i eticku Hrvatsku nasušno je potreban da se kroz korjenite promjene dogodi Hrvatska po mjeri svakog njenog gradanina.
- Hocete li nastaviti s vašim predavanjima?
- S predavanjima utorkom u tvrdavi Gripe, a u sklopu Hrvatske akademske udruge, nastavit cu i sljedece godine. Tko me god od kolega bude tražio pomoc, vrlo rado cu mu izaci u susret i to ce mi biti na poseban nacin ugodno i drago.
- Nekako ste "osudeni" na suživot u ovoj našoj dolini suza?
- Da, ovdje sam roden, odrastao i radio. Imam osjecaj da sam tek poceo, a tako dugo sam radio i tako malo sam ucinio!
- Koji je vaš najveci intelektualni pogodak?
- Pogodak je bio otvorenost životu i "dodirnuta" sloboda mišljenja i djelovanja! To, medu ostalim, cini covjeka covjekom i odgovornom osobom. Treba se izboriti za hrabrost da se bude slobodan i odgovoran za ono što se radi.
Hrvati neuvjerljivi kao ljudi vjere
- Zašto nam se dogada da smo kao društvo tako malo solidarni, da ne znamo ukljuciti cijeloga covjeka, da se ne vidi obaveza angažiranja u akcijama kakvu vi sada na društvenom i politickom planu provodite?
- Živimo civilizacijsku "opsjednutost" naglašenom važnošcu materijalnog i somatskih vrijednosti osobe kao što su linija, tjelesno zdravlje, kao i vrijeme zaborava duhovnih i moralnih vrednota. I solidarnost u zajednickim nastojanjima da nešto promijenimo kod nas samih ili naših suvremenika, ne prolazi. Brojni su uzroci takovih ponašanja: "tanki" smo u nekim segmentima života, nedostaje nam kulture ponašanja i sucuti, osjecaj za opce dobro.
- Koja su vaša realna ocekivanja sa Savezom? Trasirate li možda put za neke druge osobe koje ce vas naslijediti?
- Ocekivanja nisu velika, ali ako covjek ucini sve što može, onda je ucinio sve, bez obzira na rezultate. Mislim da treba ponovno pokušati i ne predavati se malodušju! Živim u nadi da se ipak nešto može pokrenuti i promijeniti. Na dosadašnji nacin ako se bude vodila Hrvatska ici cemo dalje, jer vrijeme ne možemo zaustaviti, ali tonut cemo dublje. Potrebne su nam korjenite promjene! Uvjeren sam da onima koji su nas do sada vodili ne bi trebalo više davati svoj glas na sljedecim izborima. Naše je da radimo i sijemo dobro sjeme, a rezultate ce valjda doživjeti generacije koje dolaze.
- Jesu li Hrvati doista religiozni ljudi?
- Hrvati jesu prirodno religiozni, ali neuvjerljivi su kao ljudi vjere i djelotvorne ljubavi u konkretnom životu. Dosta smo iskljucivi prema drugima i razlicitima, cak prožeti mržnjom, a to s kršcanstvom nema nikakve veze.
- A clanovi klera i episkopata?
- Clanovi klera i episkopata nisu u toj sveopcoj izgubljenosti samo slucaj, nego realna pojava, stvarnost. Ovce se mogu izgubiti i zalutati, ali kad pastiri zalutaju, što je kod nas pravilo, a ne iznimka, onda nam se slabo piše. Postajemo "kao stado bez pastira". Metanoje/obracenja nema ni na vidiku.
- Pitam vas, jer kad se vidi i cuje što su pojedini ljudi iz Crkve radi materijalnih dobara kadri reci i uciniti jedni drugima, pa i svom Papi - može se zamisliti koliko su dobri prema drugima.
- Treba nam molitveni zaziv: "Bože, ocuvaj ovaj narod od ovakvih pastira; oslobodi nas od nas samih!". Sveti Ivan apostol porucuje: "Braco, ne ljubimo rijecju i jezikom, vec djelom i istinom". Nama su propovjednicima cesto puna usta govora o ljubavi, a džepovi puni deviza.
"Joca Vatikanac"
- Spor oko novca zaradenoga pretvaranjem nekadašnje benediktinske opatije u Dajli kod Novigrada i 600 hektara zemlje oko nje u turisticko i gradevinsko zemljište pokazao je, s jedne strane, koliko se pizme i bijesa zna nakupiti u visokih crkvenih dostojnika kada im se dirne u svetinju - zaradu, a s druge strane, i po tko zna koji put, bahatost i nesposobnost hrvatske državne vlasti. Kako gledate na ovu tarapanu?
- Problem Dajle paradigma je funkcioniranja crkvenih velikodostojnika i odredenih politickih krugova. Umreženost klera u kriminal i korupciju vrhunac je zala kojima je Hrvatska premrežena.
Izgleda da ni u istarskoj biskupiji nisu transparentno pokazali koliko su tocno zaradili prodajom, a koliko su novca uložili u nove projekte. No, istarski je slucaj pokazao i još nešto - da se nikada u Crkvi u Hrvatskoj ne može rasplamsati toliko velika rasprava i sukobi kao kad je u pitanju novac. I nekretnine, dakako.
Ova, nazovimo je "istarska" saga o kriminalu i korupciji ogledalo je ukupnog ustroja i djelovanja kako države, tako i Crkve u Hrvatskoj. Pitanje je: je li u ovakvom ozracju uopce moguce pomoci Crkvi da se vrati na pravi put?! "Ako sol obljutavi, cime ce se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci na put i da ljudi po njoj gaze", porucuje Isus iz Nazareta u Galileji.
- Je li kardinal Josip Bozanic zaslužio da ga se nazove veleizdajnikom ili, u aluziji na onog junaka beogradske crne kronike, "Jocom Vatikancem", dakle mafijašem?
- Ne, nije. Nazvati nekoga veleizdajnikom… ja osobno ne bih nikada tu rijec upotrijebio. Znam da su ljudske slabosti brojne i velike, ali tko sam ja da sudim?! Poslušnost ne mora uvijek biti krepost, ali ako netko to izabere kao svoj životni put, onda to treba poštivati, premda se s tim osobno ne moram složiti. Danas je važnije i kršcanskije poštivanje nego poslušnost ljudskim autoritetima.
- Može li išta zamijeniti etiku ili savjest nas vjernika i naših sugradana?
- Savjest i eticnost nemaju alternativu u ljudskom i kršcanskom životu! Ta izgradnja savjesti i eticnosti dug je i neizvjestan proces. Traje dok smo živi.
- Vjera je dolaskom demokracije izašla iz nerelevantnosti, ali taj je povrat cesto pracen porastom konfliktnosti, kao da je povratak svetog osuden napraviti iskorak prema povratku netolerancije. Koje je realno mjesto vjere u našemu društvu?
- Vjera je sasvim konkretan nacin života u skladu s temeljnim kršcanskim principima. Sve drugo nije u stanju zamijeniti življenu vjeru. Odnosi se to, jasno, i na mene u mojim nastojanjima!
- Što definira vašu vjeru?
- Moje sveceništvo ucvrstila je zaljubljenost u povijesnu osobu Isusa iz Nazareta. Isusu vjerujem i danas, kao i onda, i ja sam, prije svega, kršcanin.
- Mnogi cijene vaš angažman, što porucujete za kraj?
- Svim citateljima Glasa Istre šaljem iskrene pozdrave i zahvalnost na podršci koju imam od njih. Zdravi, veseli i pošteni bili!