U brojnim tvrdnjama i još brojnijim mišljenjima o slucaju "Dajla", iskazanim proteklih dana u javnosti, još je premalo dokumenata i preciznih cinjenica. Za razumijevanje suštine imovinskopravnog problema nastalog "vracanjem" nebrojenih hektara zemljišta samostanskog posjeda u Dajli Katolickoj crkvi kljucno je znati temeljem kojih je isprava hrvatska država to ucinila dajuci (vracajuci) ih župi Dajla te koje su to i kakve nekretnine.
Takoder valja znati po kojoj osnovi i za koju tocno imovinu je, kako se tvrdi u medijima, benediktinska opatija iz talijanske Praglie dobila 1,7 milijardi lira naknade temeljem otpusta iz (jugoslavenskog) državljanstva, tj. optiranja njenih redovnika nakon Drugog svjetskog rata. Tek iz tih cinjenica može se utvrdivati je li Republika Hrvatska zakonito dala (vratila) zemljište župi Dajla ili je kršila medunarodne sporazume s Italijom.
Odluka iz 1947. temelj povrata imovine župi
Ako cemo se pak miješati u unutarnje odnose Katolicke crkve - što nije baš pristojno, ali možemo to pravdati cinjenicom da je spor unutar nje nastao oko imovine koja je više desetljeca bila legalno (necemo reci i pravicno) "društvena" - onda bi bilo dobro tocno znati kakve su sve dogovore i ugovore Porecka i pulska biskupija i benediktinci iz Praglie u prošlosti sklapali oko spomenutih nekretnina. Iz istoga razloga opravdano je i zanimanje javnosti za sve nekretnine koje je, od vracenih joj, Župa Dajla, odnosno njen "osnivac" Porecka i pulska biskupija, proteklih godina prodala. I kako, i kome, i pošto, i gdje je završio taj novac.
U ocekivanju da takvi, naglašavamo precizni i cjeloviti, podaci budu podastrijeti javnosti iz meritornih izvora - državne uprave, odnosno crkvenih institucija, pokušali smo proteklih dana utvrditi dio cinjenica. Vodeci se objavljenim sporazumom kojim su se 13. srpnja ove godine Župa Dajla i Porecka i pulska biskupija (formalnim potpisom specijalnog papinog opunomocenika, jer je biskup Ivan Milovan odbio potpisati) obvezale predati neke nekretnine i platiti ne baš zanemarivu odštetu benediktinskom samostanu iz Praglie i njegovoj hrvatskoj tvrtki Abbazia d.o.o. iz Pule, za pocetak smo u Zemljišnoknjižnom odjelu Opcinskog suda u Bujama za dio u sporazumu navedenih cestica utvrdili imovinskopravnu povijest. Slucajnim odabirom analizirali smo tri rješenja kojima je Ured za imovinskopravne poslove Istarske županije - Ispostava Buje Župi Dajla vratio u vlasništvo poljoprivredno i neizgradeno gradevinsko zemljište na podrucju katastarskih opcina Novigrad i Brtonigla.
Legalno oduzeto, legalno vraceno
Iz tih djelomicnih rješenja, od 16. lipnja 1998. i 13. srpnja 1999., razvidno je da je Župa Dajla, koju je službenom izjavom broj 141/1997 Biskupski ordinarijat u Porecu naznacio kao "pravnog sljednika na crkvenom i civilnom podrucju Benediktinskog samostana u Dajli", podnijela zahtjev za povrat nekretnina oduzetih po jugoslavenskim zakonima o agrarnoj reformi i njenom provodenju, a temeljem 1996. donesenog Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunisticke vladavine. Tražiteljica je kao dokaz podastrla odluku Kotarske agrarne komisije od 1. veljace 1947. kojom je razriješen napolicarski odnos izmedu osoba i benediktinskog samostana u Dajli na nacin da su zemljišta i zgrade dani dotadašnjim kolonima. Ta odluka, ciji smo original vidjeli u bujskom tavolaru, temelji se na Uredbi Oblasnog Narodnog odbora za Istru o uredenju agrarnih odnosa (i poništenju dražbi) na podrucju Kotarskog NO-a Buje od 4. studenog 1946.
Potonji podatak je bitan jer se i taj akt (uz spomenute zakone o agrarnoj reformi i niz drugih) nalazi na popisu propisa koje Zakon o naknadi za oduzetu imovinu navodi kao osnove za ostvarivanje te naknade. Po tome, pojednostavljeno, Katolickoj crkvi legalno oduzeta imovina legalno je nakon pola stoljeca vracena. Dakako, ako za nju nije u meduvremenu bilo isplaceno optantsko obeštecenje. Ako jest, onda smo u problemima jer je prekršen medunarodni Osimski sporazum. Da bude jasno, prekršitelj bi bila Republika Hrvatska, jer je njen organ uprave dao (vratio) nekretnine za koje su vlasnici vec obešteceni (necemo sada o realnosti novcanih iznosa jer to je tržišna ili politicka kategorija), pa su time postale državno ili opcinsko vlasništvo i ne mogu biti, isticu strucnjaci s kojima smo razgovarali, predmetom Zakona o naknadi za oduzetu imovinu u vrijeme jugokomunizma. (Goran PRODAN)
CJELOVITI TEKST PROCITAJTE U TISKANOM IZDANJU OD SUBOTE