"O Murtiću sam, dakle, govorio i kada o njemu nisam govorio" - rečenica je i misao Igora Zidića napisana u drugoj knjizi biblioteke Slika i vrijeme - Edo Murtić - izašle krajem prošle godine u izdanju zagrebačkog Ex Librisa i pod uredništvom Jelene Hekman (prva je o Matku Trebotiću izašla nešto ranije, 2012. dok su one o Murtiću, Vaništi i Kulišu iz 2013.), a koja na najbolji način ilustrira sadržaj i povod za koji se ovaj naš istaknuti povjesničar umjetnosti, pjesnik i kulturolog odlučio u još jednoj obnovi sjećanja i važnosti hrvatskih slikara (veličina) u današnjem europskom hrvatskom kontekstu.
Hrvatske sudbine
Naime, rečenica s početka teksta iz XIII. poglavlja knjige Munja iz ruke - "Lake" i brzinske tehnike u djelu Ede Murtića - objedinjuju istovremeno dvije hrvatske sudbine, dva pola hrvatske kulture i intelektualne zablude u koje su zadnjih pola stoljeća padale pod različitim političkim (režimskim) utjecajima mnoge osobnosti kojima je često nametnuto mjesto na nekoj od proskribiranih strana. Znakovito je ovo baš na slučaju Zidić - Murtić jer je povjesničar umjetnosti i onda, kao i danas, svoj rad i život vezao uz Maticu hrvatsku što mu je donijelo niz zabrana i izopćenja iz javnosti, dok je slikar pak svoj strelovit uspon vezao uz nevjerojatnu lakoću servilnosti prema svakoj vlasti, ali i još brži odmak od nje čim bi se nazrela promjena.
Naravno, oba slučaja nisu do kraja točna, jer su obje ove veličine naprosto nadrasle svoje progonitelje i mazitelje, a njihov je talent i doprinos hrvatskom slikarstvu i kulturi uopće danas temelj na kojemu opstoji suvremeno slikarstvo. Igor Zidić je uz svoje časne prethodnike Putara, Pejića, Depola bio i ostao onaj svjedok vremena koji nije slikarstvu prilazio ex cathedra, već s očima ravno u atelijere, in situ, na mjesto zbivanja i nastajanja onoga što nas lančano vezuje s ostatkom svijeta i u čemu su hrvatski slikari jedna karika u tom lancu.
Dijalog u stvaranju
Upravo ta intimna veza, dijalog u stvaranju, zapisi s margine susreta, poput onoga iz sjećanja-druženja s Piceljom u kojemu je u toj uzajamnosti i povjerenju nastao danas legendarni Meandar, pisma, poruke, razmjena utisaka i mišljenja umjetničkog nerva i stručnog oka dio su ovih knjiga Slika i vremena. One, dakle, nisu samo štivo u kojemu ćemo ponoviti gradivo o Trebotiću, Murtiću, Vaništi, Kulišu (za sada), već su i dokumenti vremena o samom nastanku djela koja su danas reference naše slikarske osobne karte. Očito je i to da spomenuti nisu slučajan Zidićev izbor.
Dok je Trebotić ona zavičajna splitska poveznica u kojoj se mogu naći i zrnca sentimenta, Murtić je pak paradigma vremena i trnovitih putova kroz koja su obojica prolazila u svom poslanju da hrvatsku modernu nadograde suvremenim dosezima kao naravan i nasljedan slijed u tom povijesnom hodu na karti svjetske umjetnosti, Vaništa još živi svjedok gorgonaških iskoraka kao avangarde iza zavjese i svojim zapisima, a Kuliš je ona generacijska i nova snaga koja se nastavlja i od koje se još očekuju novi pomaci na toj suvremenoj liniji visokih domašaja. Dakle, učitelji i učenici.
(M. ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU