Goran Štimac, rijecki likovni umjetnik i redoviti profesor Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci predstavio se u pulskoj galeriji Milotic gdje se pred publikom satkanom od kolega, bivših studenata i ostalih gostiju zahvalio na prijemu.
- Uživam u slikarstvu ako se to uopce danas i smije. Ovi su radovi nova cjelina u kojoj sam vam izložio sve od sebe bez ikakve zadrške. U ovim slikama bitna je sloboda jer pokušavam slikajuci ne razmišljati. Smatram da je za takvo slikarstvo potrebna dugogodišnja koncentracija i sve je stvar vježbe, baš kao u karateu. Ovo je slikarstvo na granici svjesnog i nesvjesnog, rekao je prilikom otvorenja izložbe Štimac.
Predgovor katalogu izložbe napisala je Sonja Briski Uzelac te kao okosnicu i centralnu misao istaknula citat francuskog teoreticara Rolanda Barthesea - Zar nema nikakvog izgleda da u nekom zagubljenom kutku logosfere postoji mogucnost cistog razdraganog diskursa? Zar nije pojmljivo da na jednom od tih krajnjih rubova - istina, sasvim do mistike - jezik postane najzad prvi i kao neoznacujuci izraz jednog ispunjenja? (Roland Barthes par Roland Barthes, 1975.)
Rijecki umjetnik vec više od jednog desetljeca istražuje nagonski odnosno nesvjesni cin izražavanja. Krajem devedesetih godina to su bili radovi kojima je pokušao oponašati djecji crtež iz predoperativne faze, a tijekom novog milenija nastavio je istraživati i lišavati se svega suvišnog. Pulska izložba konacno donosi Štimca kao zrelog i istreniranog (ne) mislioca ciji radovi u svojoj srži sadrže istovremeno dovoljno punine i praznine. Štimac se predodredio na gestu, znak, mrlju i crtu terapijskog ucinka i to ponajviše na njega samoga. Slikarstvo je to koje je šezdesetih godina imalo svoj boom, iako su temelji udareni još pocetkom dvadesetog stoljeca.
Jedan od najpoznatijih venecijanskih apstraktnih slikara Emilo Vedova proslavio je talijansko gestualno slikarstvo, a to se iskustvo može išcitati i u posljednjim radovima Gorana Štimca. Svakako, ovaj se umjetnik iskljucivo bazira na svoj osobni impuls, pa je tako ritam slike kao i kolorit svojstven iskljucivo njemu samome, a slike su na granici rudimentarnog i kaoticnog bez posebnog promišljanja o zakonitosti kompozicije, ma koliko to istrenirana ruka i um postiže automatizmom.
Odabir boja takoder nije pomno isplaniran, uglavnom prevladavaju hladne boje koje miješanjem stvaraju nedefinirani, drecavi i mutnjikavi ton svojstven djecjem "mrljanju". Štimac, inace poznat po svojim skulptorskim minimalistickim rješenjima koje koketiraju s pojednostavljenom varijantom konstruktivistickog nauka, ponekad izranjaju kao skica i akcent iz autorove podsvijesti. Sve skupa cini jedan intimisticki kosmos ciji su temelji i danas duboko ukorijenjeni u (pod)svijest citave plejade slikara srodnih Štimcevim promišljanja.
Takovo slikarstvo nesumnjivo sa sobom nosi problem deja vu efekta, iako je neosporna cinjenica da je svako djelo nastalo u takvoj maniri univerzalno djelo koje u sebi sadrži dio svijeta svojstven iskljucivo onome koga je u datom trenutku stvarao. Da kojim slucajem Goran Štimac iste stvari radi na još vecim formatima utoliko bi uranjanje u njegov idealisticki svijet gestualne apstrakcije bio još uvjerljiviji i nadasve potpuni užitak za gledatelja, vjerojatno i do granice užitka kojom je autor stvarao novu seriju slika. (Vedran ŠILIPETAR)