Nije odrastao kao ostala djeca. Odrastao je na filmu. Za razliku od ostale djece, kako je rekao u jednom intervjuu, nije putovao na ekskurzije; nije prolazio kroz one faze odrastanja i školovanja kroz koje su prolazili njegovi vršnjaci; nije iživio radost igranja s djecom. "Vjerujem da je moj način odrastanja bio brži, direktniji, suroviji", rekao je kultni glumac Slavko Štimac, neosporno najveća dječja zvijezda bivše Jugoslavije.
Mitsko mjesto u povijesti jugoslavenske kinematografije osigurao je već prvom ulogom u filmu "Vuk Samotnjak" 1972., kada ga je redatelj Obrad Gluščević izabrao za glavnu ulogu među brojnom ličkom djecom. Rođen je 1960. u malom mjestu kraj Perušića. Tijekom više od četiri desetljeća duge karijere Slavko Štimac je surađivao s najznačajnijim jugoslavenskim redateljima i snimio gotovo pedeset filmova.
Nerado daje intervjue, ali u ovom slučaju, uoči intervjua na pulskom korzu kaže nam: "Ipak je filmski festival, red je".
- Kad naiđem na Vaše intervjue u kojima obrazlažete svijet glume i svoju karijeru, ja Vas uvijek, neovisno o ozbiljnosti Vaših uvida, doživljavam kao svoj najbliži rod. Vjerujem da je to tako i s mnogima iz naše srednje i starije generacije jer ste nam označili djetinjstvo svojim ulogama u "Vuku samotnjaku", "Vlaku u snijegu" i seriji "Salaš u malom ritu".
- Ovo kako ste sad napravili ovaj uvod s bliskošću i bliskim rodom, dobro je polazište za naš razgovor zato što je čitav smisao ovog mog posla, kako sam ga bar ja naučio i kako ga shvaćam, upravo to da postignemo jednu uvjerljivost i nešto što će nas zbližiti s ljudima. Ako gledam scenu na filmu, i ako se emocionalno i na svaki drugi način uvučem u to, i ako je to uvjerljivo i dobro, onda znači da smo postigli ono što nam je bio zadatak. To je po meni mjerilo dobre glume.
- Koliko su u Vašem glumačkom stasanju bili važni redatelji, počevši od Obrada Gluščevića i Branka Bauera, a posebno za iskorištavanje Vašeg talenta u prvim ulogama?
- Ma kako ne. Definitivno, oni su me naučili. Čika Bućo (Obrad Glušević) i Branko, to je moja škola, naročito Branko jer je dulje trajalo, a osnova je Obrad Gluščević. Meni je on odmah na početku prvo rekao: "E, ne može ovako". Točno se sjećam te scene iz "Vuka samotnjaka"; zanimljivo, toliko je godina prošlo, ali ja to pamtim. Snimali smo prvi kadar na tromeđi Austrije, Italije i tada Jugoslavije, a on mi je kazao: "Da ti kažem nešto, kad sad dođeš do kamere i kad ono kažeš, to moraš kazati onako kao što bi ti meni rekao; to mora biti potpuno prirodno". I od te sekunde, to je bilo to.
- Kako se osjećate u Puli?
- Sama činjenica da dolazim u Pulu više od 40 godina, govori sve.
- Mogu misliti kako ste tada dočekivani kao najveća dječja zvijezda; zaustavljali su Vas na svakom mjestu. Kako je danas u Puli? Sve se promijenilo.
- Za Pulu me vežu silne uspomene. Ja sam još kao mali prvi put došao u Pulu, ovdje sam od 1972. Može se reći da sam odrastao u Puli! Pula ima specijalno mjesto u mojem životu. (Zoran ANGELESKI)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU