Baš na večer utakmice u kojoj su se Vatreni lavovski borili i izborili za osminu finala EURO-a, u, vjerojatno najljepšoj rovinjskoj galeriji, Galeriji Adris, otvorena je izložba Slavka Kopača. Genijalnog umjetnika, točnije rečeno akademskog slikara na najbolji je mogući način predstavio Igor Zidić, zaljubljenik u njegove radove, istaknuti povjesničar umjetnosti, inače autor postava Kopačevih djela, čovjeka koji nas je napustio pred 21 godinu, ali to nekako kao da se uopće nije dogodilo jer njegova živa djela, kako ih je i sam Zidić nazvao, dišu baš kao i onda dok je njihov autor bio živ.
Veličao ljepotu
Otvaranje izložbe Slavka Kopača bilo je popraćeno baš na način kojem bi se i on sam divio, kazao je Zidić uz note harmonike mladog i talentiranog mladića iz Cerovlja. Jure Brajuha, učenik 2. razreda Glazbene škole Pazin odsvirao je sonatu "Cimarose u G-duru", a potom i Zolotarjevu "Dječju suitu", prvi stavak. Bila je to divna uvertira u umjetničku večer Slavka Kopača u čijim radovima nikada nećete pronaći tugu ili žalost. Loše stvari je ignorirao, a sve ono lijepo veličao pa vas njegova djela mogu samo i jedino oraspoložiti. Pozitivnim mislima Kopač je bodrio i sam sebe pa mu je krilatica da se "od svega može napraviti sve" bila neka vrst vodilje kroz život. Ovaj akademski slikar svoju titulu nije suviše isticao, potvrdio je i sam Zidić rekavši "kako je, poslije 1948., počeo napredovati velikim koracima u maštarije i vizije, kako se počinjao diviti djelima likovno nepismenih, otkačenih i marginaliziranih, kako je i sam počeo otkrivati svu ljepotu života na margini – ne ubirući društvene prihode na svoju darovitost, znanje, autoritet i ugled – tako se čarolija Akademije počela topiti, a on, skroman i tih radnik, više-manje nezaustavljiv u skitanju stvarnim i imaginarnim stazama, u stihovanju i slikovanju, u kiparenju i uzlijetanju, u afirmiranju, kolekcioniranju i muzealiziranju un art autre, koja će, u njegovoj i Dubuffetovoj inačici, uskoro postati art brut – otvorena će srca susretati svijet blag i pogibeljan, lijep i rugoban, smiješan i groteskan kao dijete pripušteno u gužvu velegrada: bosonogo, oslobođeno od svih škola i svega naučenog, spremnog da umjesto jedne vrste znanja dotakne sva: regularna i neregularna, kodificirana i apokrifna."
Naivan svijet
Inače, Slavko Kopač rođeni je Vinkovčanin, kroz život je stasao u poznatog i priznatog hrvatskog slikara i kipara. Obrazovanje stječe na ALU-u u Zagrebu u klasi V. Becića, nakon čega boravi u Parizu, gdje i umro 23. studenoga 1995. godine. U međuvremenu kratko je boravio i u Firenzi, a bio je i dopisni član HAZU-a od 1992. Kada bi napravili presjek njegova stvaralaštva uočili bi da "isprva slika portrete, vedute i mrtve prirode, većinom u ulju i akvarelu, gradeći izraz na realističkoj i postimpresionističkoj tradiciji hrvatskoga modernoga slikarstva. Za boravka u Italiji slika akvarele s nadrealnim obilježjima velike kompozicijske i prostorne slobode. Tragajući za arhetipskim, sintezom značajka nevješta dječjega i prethistorijskoga crteža stvara maštovit i naivan svijet, suprotstavljen tradicionalnoj estetici. U potrazi za potvrdom dolazi u Pariz, gdje u kontaktu s J. Dubuffetom i umjetnicima art bruta, koji potaknuti umjetnošću 'netaknutih likovnom kulturom' (samouki umjetnici, osobe s mentalnim teškoćama i djeca) njeguju intuitivan i spontan izraz oslobođen bilo kakve konvencije, njegovo slikarstvo dobiva daljnje poticaje: vraća se ulju, registar boja suzuje se na smeđu, a crtež, često blizak stilu šaranja po zidovima, kojim unosi dobroćudni humor i ludičnost, postaje bazom njegova vizualnoga izraza. Početkom 1950-ih eksperimentira s konvencionalnim tehnikama (ulje, gvaš, akvarel i vinil). Potom tim informelističkim pastoznim slojevima boje počinje dodavati različite materijale (čađa, komadići stakla, dijelovi automobilskih guma ili čeličnih žica), a na boju, često pomiješanu s grafitom, ugljenom prašinom, gipsom ili pijeskom, katkad aplicira i tekstil ili papir u boji. Često poseže i za oblicima nađenima u prirodi, kao što su kamen i kora drveta koji mu nameću uglavnom lirski intoniranu kompoziciju, ili odbačenim uporabnim predmetima dajući im novi život. Godina 1970-ih često radi u papiru; u tehnici papier mâchéa izrađuje skulpture naglašene redukcije na kojima boja postaje njihovim organskim dijelom te kolaže sa ženskim likovima, u kojima, služeći se primitivističkim pojednostavljenjima, preispituje tradicionalne pojmove ljepote", navedeno je u katalogu. Prije Rovinja Kopačeva djela ukrašavala su izložbene prostore Zagreba, Firence, Rima, Pariza, Rijeke, Beograda, Splita i drugih gradova koji su postali dom ovog slikara imaginacije. Izložbe su mu putovale i u SAD gdje su godila oku publike Louisvillea, New Orleansa, Chicaga, Houstona i drugih gradova.
Galerija Adris bila bi divno mjesto za posjetiti pa čak i da su zidovi bijeli, bez obješene jedne jedine slike. Ovako, kada se tamo smjestio Kopač Galerija Adris postaje nezaobilazna destinacija ljubitelja kvalitetne umjetnosti, u kojoj ne prevladavaju žalosti, već se slavi život, svi njegovi segmenti, od sreće, drva i blata jer baš u svemu je Kopač pronalazio dušu za umjetnost. Aktualno radno vrijeme Galerije je svakodnevno od 18 do 22 sata, od 1. srpnja vrata će biti otvorena od 19 do 23 sata. Izložba koju čine 28 divnih Kopačevih djela ostaje otvorena, slobodnog ulaza, do 11. rujna. (Paola BARIČEVIĆ)