Moja školska prijateljica Erika poslala mi je nedavno e-mailom pregršt fotografija predmeta koje smo nekada koristili za učenje i igranje. Svaka fotka gotovo pa me ubola u dušu. Čini mi se, nekako, da nisu prošle tolike godine, bože, pa i desetljeća, a opet mnoge od tih stvari nije koristila niti ih poznaje moja kći koja sa školom više nema veze.
Kako su samo prohujala ta naša polugodišta, prva i druga, svjedodžbe jedna za drugom, učenja i igre, pisanja lektire dugo u noć, brisanja olovke kruhom kada nije bilo gumice pa slušanja ploča, prve hlače od jeansa koje su se posuđivale za disko, školske zadaće iz hrvatskog prepune ljubavnog jada…
Kad se samo sjetim onih tankih crnih plastičnih papuča za školu, umotanih u papir ili najlon i gurnutih među knjige i marendu, u kojima nam se noge zimi nikada nisu uspjele ugrijati. Ali se zato u njima tako lijepo dalo sklizati po ulaštenom drvenom podu hodnika stare škole.
Evo školske torbe namijenjene prvašićima od smeđeg skaja s otisnutim dječacima u igri, za one starije s partizanskim legendama Mirkom i Slavkom. Tu je i tzv. slovarica - na debljem papiru vrećice s umetnutim slovima i simbolima, pa zbrajalica s kuglicama iz matematike. Prvi Dan Republike, rođendan nekadašnje države, bio je rezerviran za primanje u pionire. Crvene sjajne knjižice dobivale su se nakon izrečenog svečanog pionirskog obećanja na školskim akademijama. Mnogi ga i danas pamte: "Danas kada postajem pionir dajem časnu pionirsku riječ…"
Na satovima likovnog vječno umrljane ruke bojama Aero Celje ili bijelim ljepilom za izradu kolaža. Na satovima hrvatskog plavi prsti (poslije i zeleni i crni) od tinte za nalivpera, popularnog Rexpena. A tek matematika. Nakon brojalica u nižim razredima, evo ravnala na kojem je i tablica množenja. Koje poniženje na prvom satu petog razreda kada je čitav razred nakon ljetnih ferija zaboravio kompletnu tablicu množenja. Da ne spominjem tablicu dijeljenja. Tek prvi šestar s olovkom s kojim je trebalo znati manevrirati, ako ne, eto ti gumice plavo-crvene, a plava je navodno brisala kemijsku olovku i tintu. Pažljivo, pažljivo jer su se rupe na bilježnici začas stvorile.
Slatke strelice našeg odrastanja otvaraju mozaik naših života. Naših putova, uspona i padova, stranputica i brzaca. Danas ih više ne možemo mijenjati, ali ih možemo bolje razumjeti. I prihvatiti. (Vesna MEDVEDEC)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU