Dvoje kantautora, dva električna klavira, odlična pozornica pod vedrim nebom kraj komunske šterne i na terasi pred gradskom ložom u Višnjanu, brojna vrlo posvećena publika, i večer ispunjena romantičnom glazbom - to je, u najkraćem, rezime izvrsnog koncerta kojeg su u subotu zajedno održali Bruno Krajcar i Lea Dekleva.
Romantična avantura
Polazni motiv za održavanje ovog koncerta baš u Višnjanu je Krajcarova pošalica da je njegova glazbena kolegica Lea Dekleva podrijetlom zasigurno iz nedalekog sela Deklevi, no Turistička zajednica Višnjana pronašla je u ovoj koincidenciji dovoljno dobar povod za organizaciju koncerta nazvanog "Skupa pod zvizdama - Insieme sotto le stelle", s kojim su naposljetku svi bili na duševnom dobitku, jer se ovaj koncert pokazao predivnom romantičnom avanturom i za izvođače i za publiku, a organizatori su nakon dojmljivog programa mogli samo zaključiti da ovakvih programa na istome mjestu treba biti - još.
Iako su njihovi klaviri, njihovi glasovi i njihove pjesme bili temeljni resurs za estetski dojam prvog njihovog zajedničkog koncerta ikad, Bruno Krajcar i Lea Dekleva višnjanskoj su se publici potrudili pokazati i mnogo više, zašavši u izvedbene simbioze različitih motivacija i korijena. Koncert je bio koncipiran tako da svatko od njih naizmjenično izvede po jednu pjesmu, ali ruke jednog od ovo dvoje kantautora nisu mogle ostati mirne dok je drugi izvodio svoju pjesmu pa su s malo intervencija vlastite klavijature obogatile sazvučje trenutačno aktivnog interpretatora; kao što ni glasovi onog koji čeka na svoj red nisu mogli ostati pasivni pa su partnerovu pjesmu ukrasili barem drugim glasom u refrenu.
Kroz niz izvedenih pjesama polako se razotkrivala autorska i izvođačka osobnost i Bruna Krajcara i Lee Dekleva, i njih oboje kao dueta. Dok je Krajcar klavir koristio kao mimički produžetak glasa, primjerice skraćujući ili ubrzavajući završetke stihova da bi jazziranim improvizacijama klavijature glazbeno verbalizirao semantičku sliku koju dočarava stihom odnosno tekstom, Lea Dekleva je u svojim pjesmama klavir koristila više kao dinamički oscilator, crescendima i decrescendima prateći dramaturgiju pjesme i tako postižući veću zvukovnu dualnost instrumenta i glasa. Deklevine su pjesme bile uglavnom intimno lirske, dok je Krajcar znao uzletjeti i do epsko-lirskih dimenzija. Osim njihovih vlastitih pjesama, na repertoaru ovog koncerta našle su se i tuđe, ali i pjesme koje su njih oboje pisali za druge izvođače, tako da su se s višnjanske pozornice širile i glazbene vibracije u čast Oliveru Dragojeviću, Arsenu Dediću, TBF-u, ali i tradicionalnim istarskim i dalmatinskim napjevima.
Stalno nadopunjavanje
Zanimljivo je bilo primijetiti kako s napretkom koncerta u izvođačima raste strast za uzajamnim glazbenim nadopunjavanjem, ispreplitanjem, sempliranjem, čak i blagim parodiranjem, bilo bi tu materijala za još koji sat njihova uzajamnog upoznavanja, proživljavanja i reinterpretacije, ali koncert je ipak morao završiti - s nekoliko biseva izmamljenim od razdragane publike i dueta u rasponu od "Draga nam je zemlja" do "Vjeruj u ljubav", a za konačno finale nakon kojega nema i nije potrebno da ima ikakvih nastavaka, Krajcar je sam otpjevao jednu od najžešćih dosad javno izvedenih verzija "Dragog kamena" po stihovima Mate Balote. "Lako je tebi, ali ja se sad moram vratiti u Zagreb", nekoliko je puta svom glazbenom partneru ponovila Lea Dekleva, a nadam se da iz toga možemo iščitati želju za još kojim ovakvim zajedničkim nastupom, pod ovim našim zvizdama, ili nekim drugim. (Davor ŠIŠOVIĆ, snimio Neven LAZAREVIĆ)