Apstrakcija, nesvjesno, spontano - obilježja su rada mlade, a uspješne zagrebačke slikarice Tanje Škrgatić, čija je izložba slika "Bez naziva" sinoć otvorena u Galeriji Poola. Tradicionalno za ovu pulsku galeriju, umjetnica se uoči otvaranja izložbe, jučer u podne, predstavila publici u sklopu programa "Artist talk", ponajviše učenicima trećeg razreda pulske srednje Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna. Svojim radovima autorica ne daje naslove jer smatra da govore sami za sebe. Prošle godine diplomirala je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Damira Sokića, a dosad je za svoje radove dobila rektorovu nagradu, kao i nagradu Erste banke za mlade autore.
Iskrenost, skromnost i upućenost
- Apstrakcija nije opterećena pričom, sižeom. To je moj personalni prostor. Tu se osjećam najslobodnije, kazala je autorica, čija je iskrenost, skromnost, ali i upućenost, uz prvotna pitanja domaćina Bojana Šumonje i Roberta Paulette, potaknula publiku da se uključi u razgovor.
- Pojedinu sliku radim par sati, a neku drugu nekoliko mjeseci. Nevjerojatan je raspon vlastitih emocija i doživljaja. Jedan dan ti se čini super, a već sutra je dojam sasvim suprotan, nastavila je 26-godišnja zagrebačka slikarica. Referirajući se pritom na akademkinju Veru Horvat Pintarić, koja je znala iznimno zanimljivo opisivati centimetar po centimetar slike, Škrgatić je istaknula važnost doživljaja slike uživo.
- Očaralo me kad sam u pariškom Pompidou centru vidjela slike Matissea. Kad to vidiš, to je toliko inspirativno da dobiješ impuls da za 20 minuta sam počneš raditi u ateljeu, kaže Škrgatić. U radu pretežito koristi tri boje - crnu, bijelu i crvenu i tu se, kaže, najviše osjeća doma. Šumonja je dodao da su istraživanja pokazala da se najbolje prodaju slike na kojima dominira bijela boja, a zatim slijede plava, crvena... dok je zelena najmanje utrživa.
Govoreći o granicama između figurativnosti i apstrakcije, kazala je: "Ovo nije apstraktno slikarstvo. Možda za deset, 15 godina počnem raditi figuracije". Ulje na platnu pritom joj nudi toliko opcija da misli da joj nikad neće dosaditi i da će tom tehnikom raditi sve dok se ne počne ponavljati, dok ne postane dogma. Pokušavajući izraziti silnu unutarnju potrebu za slikanjem, kazala je: "Užasno mi je drago da mogu to raditi".
Mentor i način razmišljanja
Učenike pulskog ŠPUD-a zanimala je zagrebačka Akademija likovnih umjetnosti. U tih pet godina, kaže autorica, naučiš najviše o sebi. Uza stečeno znanje, sve je na tebi. Pritom je mentor važan u stjecanju općih znanja o umjetnosti i načinu na koji gledaš sliku. Pravi mentor ne utječe na to što radiš, već na način razmišljanja. Zagrebačka akademija je jedna od rijetkih koja ima i portrete.
- Teško da netko iziđe s akademije, a da ne zna crtati. No, što je to crtanje? Proporcije, kompozicija; je li važna ekspresija ili pogoditi karakter. Iskreno, mislim da baš svatko može naučiti crtati (proporcije, mjerenja, perspektive). Mislim da je to pitanje tehnike, a ne umjetničkog duha. A ovo drugo, to imaš ili nemaš. To je ono što se unosi u djelo, zaključila je Tanja Škrgatić. (Zoran ANGELESKI)