Porecan Goran Škofic, mladi video i filmski umjetnik, dobitnik nagrade »Radoslav Putar« za 2009. godinu, nedavno je za svoj rad dobio važno priznanje na 14. bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, koje je od 4. do 12. rujna održano u Skopju. Na Bijenalu je ove godine po prvi put dodijeljena nagrada Res Artis Award, kojom najveca umjetnicka mreža za rezidencije omogucuje mladim umjetnicima studijske boravke u inozemstvu. Od osam nagrada, dodijeljenih predstavnicima Makedonije, Srbije, Cipra, Italije i Hrvatske, Goran Škofic, koji živi i radi u Porecu i Zagrebu, postao je dobitnikom dvaju studijskih boravaka: Antwerpen Artist in Residence u Belgiji te Fundacio Alvares Penteado u Sao Paulu, Brazil.
- Kakve dojmove nosite s netom završenog Bijenala u Skopju?
- Za mene je to bilo veliko iskustvo, jer sam imao mogucnost vidjeti što rade umjetnici moje generacije na širem europskom prostoru, a ne samo u Hrvatskoj. Okupilo se više od 700 umjetnika i to je izuzetna mogucnost da se usporedimo s drugima i vidimo gdje smo sa svojim radovima.
- I što biste vi rekli, gdje smo?
- Po onome što sam vidio, mislim da je hrvatska selekcija bila medu najboljima. Cak bih se usudio reci da smo bili i najbolji. Imali smo mali, ali vrlo kvalitetan odabir radova. A od onog što sam vidio u drugim delegacijama ništa me baš nije iznenadilo. Bilo je dobrih radova, ali i dosta osrednjih. Mi smo uspjeli pokriti sva podrucja umjetnosti, a svi su radovi bili na jednoj dobroj razini pa smo dobili mnogo pohvala. Cak su nam i drugi umjetnici prilazili s pohvalama.
- Vaša videoinstalacija »Corpus« bila je prilicno zapažena.
- Moj rad je bio prikazan u Muzeju suvremene umjetnosti i imao sam dosta srece jer je bio izložen u posebnoj prostoriji. Pošto je tema Bijenala bila »Sedam gradskih vrata«, prikazao sam sedam videa s multipliciranim likovima koji ponavljaju odredene radnje. Rad zapravo problematizira suvremenog covjeka koji je pod pritiskom. Od nas se neprekidno traži da budemo brži, bolji, jaci, a covjek nije stroj i jednostavno ne može tome udovoljiti. U radu koristim vlastito tijelo, ali nije rijec o autoportretu. Svoje tijelo koristim kao oznacitelja velikog covjeka, društvenog covjeka, kojemu sam oduzeo svaku ljudsku vrijednost, pretvarajuci ga u stroj koji savršeno radi unedogled.
- Za isti taj rad ste dobili i nagradu »Radoslav Putar«.
- To je najjaca nagrada na nacionalnoj razini, a sad je dobila i medunarodnu potvrdu. Za mene je bilo zaista veliko iznenadenje da je rad prepoznat na svjetskoj razini i da se svidio uistinu mnogim ljudima, koji su mi prilazili i cestitali.
- Što vam to govori?
- Hrabri me da ne posustanem. Daje mi dodatan poticaj da nastavim raditi i razvijati svoju kreativnost na ovom podrucju, koristeci se videom i fotografijom. No, još bih nešto sugerirao buducim sudionicima Bijenala. Savjetujem im da stoje pored svog rada jer ima jako puno posjetitelja iz Europe pa i svijeta koji prolaze i gledaju radove. Jako je bitno biti pokraj rada, upoznati se s ljudima i reci im nekoliko recenica koje ce im možda dodatno pojasniti što radite. Primijetio sam da to ljudi jako, jako cijene.
- Za nagradu ste dobili dva studijska boravka u inozemstvu: jedan u Antwerpenu, drugi u Sao Paolu. Znate li što vas tocno tamo ocekuje?
- Još nisam upoznat s detaljima o tome što cemo raditi, sve je još svježe, ali sigurno cu pokušati iskoristiti boravak u tim zemljama da napravim nešto što ne mogu u Hrvatskoj. Posebno me veseli Sao Paulo. Mislim da je super što ce mi to dati odmak od moje sredine i samog sebe, mogucnost da sagledam stvari iz nekog drugog kuta, a to je jako bitno za svakog umjetnika.