Više od dvije stotine planinara i izletnika iz Pule, Labina, Pazina, Rijeke i Zagreba skitalo je protekle nedjelje po Skitaci i njenoj osebujnoj okolici. Krivci za to su Istarski planinarski savez i Labinjani, tocnije Planinarsko društvo Skitaci, koji su pozvali kolege na prvi pohod po Istarskom planinarskom putu. Odazvali su se Glas Istre i Elektroistra iz Pule, Pazinka, Erikson iz Zagreba i Ucka iz Rijeke, dok su se umaški Planik i rovinjski Montraker opravdali jer su bili proteklog vikenda na skijanju, doznajemo od Vladimira Rojnica, predsjednika Istarskog planinarskog saveza.
S obzirom na to da se Istarski planinarski put proteže na 170 kilometara od Crne punte na vrhu labinskog poluotoka preko Sisola, Ucke, Cicarije, Buzeštine i Bujštine sve do drugog kraja Istre, do Juricani, imat ce se što i hodati nastavi li se po planu. Naime, svake se godine u sklopu susreta istarskih planinarskih društava prohoda po jedna dionica.
Veli kol - jacuzzi za prasce
Pocelo je protekle nedjelje u Brovinju, mjestu iznad Koromacna. Uspavano selo okupirala su cetiri autobusa planinara i još niz onih koji su stigli svojim autima. Vrijeme je bilo super jer bura nije puhala jako, što je za odlazak na Skitacu presudno za prohodnost. Put od Brovinja vodi uskom, ali uredenom kamenom stazom izmedu suhozida posutom brabonjcima. Ovce putem nismo vidjeli, nedjeljom ocito ne šecu. A i bolje im je s obzirom na to koliko nas je bilo.
Brojni planinari raštrkali su se u grupama na strmini prema velikoj lokvi, odnosno prema Velom kolu, kako je službeni naziv najvece lokve na ovom podrucju. Markacije su dijelom nestale, što je problem ako se ne ide coporativno. No u ovom slucaju ne bismo se izgubili ni da smo krenuli bez vodica, naših domacina Labinjana. Blago je, naime, "markiralo" put do lokve. Nakon sat vremena popeli smo se sa 103 (Brovinje) na 378 metara nadmorske visine, na kojoj je Veli kol. Sudeci prema postavljenim kolcima, suša je zaslužna što je lokva u svom najmanjem izdanju, ali još uvijek poprilicno velika za istarske krajeve. Nekada presudna za uzgoj stoke, sada na njoj žed više utažuje divljac i divlje svinje, koje se, vjerojatno, prema tragovima, kaljužaju u plicaku - jacuzziju za prasce. Sudeci po perju svud naokolo, mnoge su ptice žed platile glavom.
Oštro kamenje na oštrom vrhu
Nakon predaha uputili smo se prema vrhu Oštri na 531 metar nadmorske visine, dakle šetnja. Nakon lokve put se križa, udesno vodi na Skitacu, a lijevo prema vrhu Oštri. Na putu kroz šumu zašticenu od bure nezaobilazno je zaustavljanje kod crkvice svetog Mateja kraj Prodola. Goticka jednobrodna kapela na posebnom je mjestu, na osami. Mnogi su je zapamtili po stablu koje je raslo s krova, ali nakon obnove više je ne krasi taj epitet. Krov je obnovljen, nedostaje još dovršetak preslice i zvono.
- Bit ce i to kada bude još novca, veli Vedran Kos iz Labinskog muzeja. U mraku zatvorene crkvice naziru se freske. Kažu, vrijedne, iz 14. i 15. stoljeca. Ispred kapelice nedavno su postavljeni stol i klupe za izletnike.
Vec oko podneva stižemo na Oštri, najvišu kotu u okolini s koje se pruža prekrasan pogled na Rabac, južni greben Ucke, Sisol s jedne strane i kvarnerske otoke s druge. Gomila oštrog kamenja opravdava naziv vrha. Vracamo se zatim prema Skitaci, ali vecim dijelom drugim širokim kolnim putem. Kamenjar uz rijetke vrtace kao oaze obilježja su ovog škrtog kraja. Dodatno nas motivira najavljena maneštra u planinarskom domu. Stižemo do Skitace, jedinstvenog sela bez stalnih stanovnika. Ima obnovljenih lijepih kuca, ali mahom za turizam. Jedna u vlasništvu Amerikanca, druga Austrijanca, treca se gradi od cigle i oblaže kamenom, a ostale su vece ili manje ruševine. Život u selu na 425
metara nadmorske visine donose planinari za vikend ili turisti u vrijeme sezone.
Nakon rucka preostala je još jedna dionica, spuštanje do Crne punte i odlazak do Koromacna, gdje cekaju autobusi. Još oko dva sata hoda, ali uglavnom nizbrdo i uz sigurno vodstvo domacina iz Skitaci. Kraj je to kroz koji se rijetko prolazi. Svjetionik Crna punta izgraden je 1873. na najistaknutijem dijelu istocne obale Istre. Svjetlo je u izdvojenoj kuli. U zgradi nema elektricne energije, niti vode, vec samo cisterna. Svjetionik je automatiziran i ukljucen u sustav daljinskog nadzora, svjetionicarska posada je povucena.
Nakon predaha na Crnoj punti upucujemo se prema Koromacnu. Ukupno smo prohodali 18 kilometara u nešto više od pet sati. Dosta za jedan dan. (pisala, snimala i hodala Jasna ORLIC)