Svaki onaj tko kaže da je Woody Allen s godinama umorniji i ispod one razine na koju nas je navikao svojim oscarovskim pričama iz srca Manhattana, ne samo da se prevario, već ima i osobnih problema u prihvaćanju onih promjena u životu kada se od velikog cinika i skeptika pretvaramo u pomirenog preobraćenika. Drugim riječima, od ateista koji ne vjeruje u ništa, do agnostika koji ipak ostavlja mogućnost da ipak nečega mora biti, inače bi sve ovo što živimo i što smo proživjeli bilo uzaludno.
Biografska sekvenca
Upravo je to ono što je Allen kroz glavni lik filma "Čarolije na mjesečini", opsjenara Stanleyja Crawforda (Colin Firth), ponudio kao još jednu vlastitu biografsku sekvencu na kojoj analizira - kao scenarist i režiser (kao glumac nije se mogao pojaviti jer je prestar za ovaj lik) - koliko je u poodmakloj dobi njegova magija i životna filozofija (pa i filmska) čvrsto na Zemlji i do koje ga mjere njegov cinizam i arogancija još drže u uvjerenju o pobjedi racionalnog.
Može li išta suočiti ta dva oprečna stava i dati boljeg odgovora od izazova ljubavi i kapitulacije pred njom kada srce nalaže mozgu da je ljepša jedna svađa sa Shopie (Emma Stone) u njenom spiritualnom i mističnom plaštu nego savršeno slaganje s praktičnom Oliviom. Pred tim izazovima padale su sve brane i pretpostavke, od age Hasanage, do Otela i Stanleyja. Allen je u ovom svom najnovijem filmu redateljski vrlo koncentriran, premda nam nedostaje ona njegova neposredna i nespretna glumačka imaginacija.
Ipak, on sve to nadoknađuje izvrsnim ritmom s glumcima, posebno s hladnim Britancem Firthom, koji ga na neki način utjelovljuje s onom poznatom hladnom i na distanci poslovičnom engleskom skeptičnošću, ali mu je suprotstavio mističnu i ležernu američku žensku prijemčljivost (Stone), koju izvrsna kamera Dariusa Khondjia pod određenim kutovima snima i osvaja iz kadra u kadar. Upravo taj spoj romantične scenografije s juga Francuske (Provansa), kabaretske berlinske atmosfere s kraja '20-ih, hladnih britanskih bogataša i gatsbyjevske kostimografije (Sonia Grande) opravdavaju ovu "Čaroliju na mjesečini" u kojoj je gotovo nemoguće ne postati preobraćenik.
Starost i mladost
Zapravo nas Allen propituje do koje je mjere iluzija, a ima li boljeg primjera od filma za to, odmak od stvarnosti, ili na koji način veliko životno iskustvo s godinama kanaliziramo (prikrivamo) raznim ogradama i pravilima ponašanja, a da se pritom odričemo recimo najobičnije dragosti da uživamo - bez suvišnih kako i zašto je ispred nas nestao veliki slon, odnosno kako je netko prepilio sanduk s djevojkom, a ona potom iz njega išetala na svojim dugim i zamamnim nogama. Starost i mladost - pitanje je na kojemu se spotiču sva naša uvjerenja i stavovi.
Dok Stanley još neobuzdano jedri između te dvije kategorije, Emma nastoji svoju skromnu mladost i spiritualnost, dakle puninu života, privezati u neku mirnu luku. Hoće li to biti bogati vlastelin Bruce koji je opčinjen njenom magijom, ili će joj ipak na kraju ruku pružiti da se popne na nemirni brod sve poljuljaniji cinik Stanley, izvrsno je izrežirano (i napisano) u dijalogu između stare tete Vanese (Eileen Atkins) i njenog preobraćenog nećaka. Gotovo u "montipajtonovskom stilu".
Ne treba zaboraviti ni činjenicu u razumijevanju ovog filma - bez opterećenja, pa čak ako je potrebno i zatražiti pomoć od onoga gore kojega (N)IMA - da Woody Allen svoju sklonost magiji i trikovima gaji od djetinjstva, a ti su se motivi pojavljivali u njegovim filmovima (od "Newyorške priče", "Broadway Danny Rose", do "Upoznat ćeš tamnog visokog stranca", dok su ostali itekako zaronjeni u svijet fantazije, poput "Grimizne ruža Kaira" - kada glavni lik s ekrana siđe u kino među publiku, i filma "Ponoć u Parizu"…) (Mate ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU