Viktor Malinaric jedan je od rijetkih živih pripadnika I. poreckog bataljuna koji je 29. rujna 1943. krenuo preko Ucke u Narodnooslobodilacki rat. Roden je u Fuškulinu 1926. i nakon završenih pet razreda osnovne škole radio je s obitelji u poljoprivredi.
"Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. i organizirali smo se da bismo preuzeli Porec. Bili smo u grupama rasporedeni izvan grada i cekali da nam jave kada talijanska vojska preda oružje u kasarni, koja je bila u sadašnjoj Srednjoj školi Antona Štifanica i u policijskoj stanici u zgradi koja je poslije bila odmaralište Gradis u starom gradu.
Cekali smo u grupi, skriveni uz cestu prema Vrsaru, otprilike negdje gdje je sada hotel Kristal. Na celu pregovaraca u gradu bio je drug Božo Kalcic, a s njim su bili i Ivan Klaric i Gašpar Žikovic.
Ušli smo mirno i bez ispaljenog metka preuzeli grad. Tada nismo znali da je to privremeno, da cemo ga morati osloboditi i od njemackih vojnika, 30. travnja 1945. Sjecam se da je na Cimarelu govorio Joakim Rakovac vojnicima i gradanima u oslobodenom gradu.
Dvadesetak dana sudjelovao sam u cuvanju grada, a onda su nas 29. rujna okupili ispred današnje Srednje škole Mate Balote, gdje postoji ploca u spomen na taj datum. Kažu da nas je bilo 620, a danas je, osim mene, izgleda živ još samo Petar Prenc, isto iz Fuškulina.
Imao sam 17 godina kada smo pješice iz Poreca krenuli cestom. Danas je to nogostup duž osnovne škole, uz more prema štacijunu, pa preko Špadica, Kufci i Nove Vasi do Višnjana, gdje smo dvije noci spavali u školi. Cekali smo da prestanu bombardirati Pazin.
U Pazin smo došli preko Baderne, Tinjana, oko Berma šumskim putovima i skriveni smo cekali ispod ceste prema željeznickom kolodvoru. Tada sam prvi put vidio vlak. Vlakom smo se vozili samo do Boruta, jer su kuriri dojavili da je u Lupoglavu njemacki garnizon pa je vožnja kratko trajala", pripovijeda Malinaric.
Dok su se postrojavali za nastavak pješacenja, iz pravca Rijeke je preko Ucke doletio avion, koji je nad njima napravio krug i vratio se odakle je došao, ali je unio pomutnju. Tu su, sjeca se Malinaric, izgubili dio kolega koji su pješice krenuli prema Vodicama. Glavnina ih je, ipak, nastavila prema Brestu pod Uckom. U štalama u predjelu Lipovica pred Brestom bio je sabirni centar, gdje su cekali da im se pridruže borci iz drugih krajeva Istre, a mještani su im donosili hranu.
"Od Bresta do Markove štale kraj Brgudca vodili su nas kuriri Ivan Klobas i Ivan Sankovic. Njihovih se imena sjecam, premda je bilo i drugih. Tu smo dobili upute i hrane, pa krenuli put Planika. U Željanskoj šumi smo imali prvi oružani okršaj s Nijemcima i tu smo izgubili 20-ak naših. Nekako smo stigli u Delnice, gdje su nas najprije pregledali lijecnici, a onda su nas rasporedili u jedinice. Mene su stavili u 13. primorsko-goransku diviziju.
Hodali smo nekoliko noci do Vrbovskog, gdje smo se pripremali za borbu. Onda je došla naredba da treba ici pomoci slovenskim jedinicama u Novo Mesto, koje je bilo slobodno, ali je trebalo cuvati i mjesto i okolna naselja od Nijemaca", sjeca se Malinaric.
U veljaci 1944. ostao je na cesti pokošen njemackim rafalom, koji je ubio dvojicu njegovih suboraca. Zarobljen je i zaprežnim kolima prevezen do Karlovca, a odatle je otišao vlakom u bolnicu u Zagreb. U bolnici mu je amputirana desna noga, a 18. rodendan docekao je u zarobljeništvu.
"U bolnici Sveti Duh bio sam pet mjeseci, dok sve rane nisu zarasle, a onda su me prebacili u ustaški zarobljenicki logor Kanal, na mjestu gdje je danas autobusni kolodvor u Zagrebu. Bile su cetiri barake pune partizana. Kad je 8. svibnja osloboden Zagreb, formirani su domovi invalida i tu sam docekao demobilizaciju u rujnu 1946.", prica Malinaric.
Vratio se u Fuškulin kao ratni vojni invalid, ali nakratko. Htio je završiti školu, pa je u Zagrebu upisao trogodišnji fotografski zanat, a nakon položenog ispita radio je neko vrijeme u državnim fotografskim radnjama u Zagrebu. U Istru se vratio nakon rada u Rijeci i Opatiji.
"Cim sam saznao da je slobodno mjesto u Porecu, vratio sam se i najprije radio u fotografskoj radnji na mjestu gdje je danas kafic Rondo u Zagrebackoj ulici, potom u Decumanusu u Foto Istri, ali 1951. su mi lijecnici rekli da sam alergican na kemikalije. U to smo vrijeme sami miješali kemikalije za razvijanje i fiksiranje fotografija, a nije bilo ni zaštitnih rukavica", sjeca se borac I. poreckog bataljuna.
Nakratko se, potom, vratio u školu, položio državni ispit i radio kao referent u Kotarskom narodnom odboru, pa u Opcini Porec do umirovljenja, ispripovijedao nam je Viktor Malinaric, jedan od rijetkih koji su još tu i sjecaju se.