Barbara (Brussich) Markulinčić učiteljica je razredne nastave u Talijanskoj osnovnoj školi "Giuseppina Martinuzzi", područnoj školi Šišan. Već godinama se bavi očuvanjem istriotskog dijalekta tipičnim za Šišan, što je posebno hvalevrijedno, budući da taj dijalekt sve više izumire. Realizirala je dva dokumentaraca o Šišanu koji su prikazani u subotu navečer u šišanskoj Zajednici Talijana, a sa školskom djecom kreirala je već drugu slikovnicu za očuvanje toga dijalekta.
- Vašim radovima - kako filmskim tako i slikovnicama za djecu uvelike radite na očuvanju istriotskog govora specifičnog za Šišan. Kako je krenula ta Vaša ljubav prema ovome govoru, je li je to povezano s činjenicom da radite u talijanskom odjelu područne škole Šišan?
- Ljubav prema šišanskom – istriotskom dijalektu rodila se iz svakodnevnog kontakta s ljudima i djecom iz Šišana. Naime, baš od djece u školi mogla sam čuti nekoliko izraza kao "ola? - gdje?","ala zemo!"- "ajde idemo!","me fra me jo dito…" - moj brat mi je rekao…,"de che banda? de sa' o de la'?" - s koje strane? ovuda ili onuda?, "me mare jo meso al disna' sul banco e vemo magna" - "moja majka je stavila ručak na stol i pojeli smo", itd. Na početku nisam sa sigurnošću shvaćala što mi dijete govori pa sam tražila objašnjenje. Priznajem da mi je bilo jako zabavno svakodnevno otkrivati nove riječi toga dijalekta na tako spontan način, a vjerujem da je i tim mališanima imponiralo da svoju učiteljicu mogu nešto naučiti. Što sam više pitanja postavljala, to su više djeca bila motivirana istraživati neku novu riječ kod kuće s nonićima, da bi mi sutradan to ispričali u školi. Shvatila sam da Šišanci jako drže do svog dijalekta i osjećala sam moralnu dužnost da počnem nešto raditi po tom pitanju. Prije otprilike sedam godina počela sam voditi dramsku skupinu u Zajednici Talijana u Šišanu i razgovarajući s tamošnjim članovima ZT-a kao što su Paolo Demarin, Claudio Grbac, Bruna Kaić-Delcaro, Antonio Dobran, Marietta Kaić i ostalima, počele su se rađati nove ideje za realizaciju raznih projekata te smo se bacili na posao. Kada sam pisala tekstove za recitacije, oko prijevoda s talijanskog na šišanski puno mi je pomagala gospođa Carmela Manzin, a za savjete sam pitala i gospodina Augusta Dobrana.
- Koliko se Šišanaca danas koristi istriotskim?
- Teško mi je reći točan broj ljudi koji govori šišanski dijalekt, ali u svakoj talijanskoj obitelji u Šišanu ima dva do tri člana starije dobi koji se koristi tim govorom.
- Kako djeca prihvaćaju taj jezični izričaj, je li im je blizak?
- Ona djeca koja čuju taj dijalekt kod kuće služe se njime i u školi, a ostali ga prihvaćaju jako ležerno kroz recitatorske točke koje odrađujemo. Nekima je potrebno vježbanje izgovora pa se naoružamo strpljenjem i dajemo sve od sebe.
- Koja je dobna kategorija najvičnija pričanju tim dijalektom?
- Čini mi se da dobna skupina između 20 i 35 godina života najmanje koristi dijalektom, osim nekoliko izuzetaka, što ne znači da ga ne razumiju i da ga nikada neće govoriti. Mislim da svatko od nas mora doći do neke određene faze zrelosti u svom životu da bi shvatio koliko je bitno njegovati vlastitu kulturu i porijeklo. Zato vjerujem da je jako bitno usaditi te vrijednosti već u najranijoj dobi pa će one kad-tad isplivati kod svakog pojedinca. Bitna je i činjenica da su se stariji govornici osvijestili o tome koliko je važno govoriti svoj vlastiti jezik, ne samo međusobno, već i sa svojom djecom i unucima jer je to najbolji način da ga se uvažava i sačuva.
- Je li je bilo teško pronaći sugovornike za Vaš filmski uradak?
- U svibnju 2013. odlučila sam krenuti s videodokumentacijom šišanskog dijalekta, nakon što mi je gospodin Paolo Demarin neprekidno govorio: "Moramo snimati, moramo snimati…" tako da je ideja zapravo njegova, a ja sam samo izvršitelj. Kontaktirala sam gospodina Zorana Mikletića o čijem sam radu čula samo riječi hvale. On je jako brzo shvatio što želim. Dao mi je maksimalnu potporu i uputio me kako da intervjuiram ljude. Najviše sam se bojala da me žitelji Šišana koji su izvorni govornici toga dijalekta neće prihvatiti i da će posao propasti, ali dogodilo se baš suprotno! Ja bih ih samo nazvala dan ranije, čak nekoliko sati prije ili bih se jednostavno pojavila pred njihovim kućama i svi su velikodušno otvorili svoja vrata i dopustili da ih snimimo. Neki su ispričali toliko puno štorija da smo na kraju imali zaista puno materijala. Zoran Mikletić, Hana Jurman i ja hodali smo po Šišanu od kuće do kuće, slušali i snimili sve te ljude i njihove priče koje su ponekad bile jako dirljive i emotivne, a ponekad je to bio pravi humor. Zaista se želim zahvaliti svim Šišancima na razumijevanju i istinskoj želji da zajednički sačuvamo istriotski govor.
- Planovi za budućnost?
- Voljela bih povezati različite teme: poljoprivredu, odnosno maslinarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo s morem i ribarstvom. Stanovnici Šišana imaju stoljetnu povezanost s ovim temama i vjerujem da bismo imali puno zanimljivih anegdota za ispričati. Dvoje ljudi ispričalo mi još neke zanimljive stvari o povijesti toga kraja, koje ne bih još htjela otkriti, ali nadam se da ćemo i to uspjeti dokumentirati u sljedećem filmu. (Razgovarala Vanesa BEGIĆ)