Dok se Rijeka diči jednom od rijetkih socijalnih samoposluga u zemlji, uz višegodišnje uspješno vođenje prihvatilišta za beskućnike koji izdaju i vlastite novine, Pula još razmišlja kako i gdje otvoriti pučku kuhinju. Sve veće gradove, posebno županijska središta, na to obvezuje novi Zakon o socijalnoj skrbi, uređen po europskim standardima. Drugi uvjet - prihvatilište za beskućnike, Pula je ispunila lani, pritjerana jakom zimom. Beskućnici su dobili pravi krov nad glavom u Valturskoj ulici na broju 61. U istoj kući se i hrane, u Centru za njegu i pomoć koji vodi Nevio Baćac, odakle se kuhani obroci raznose po čitavom gradu siromašnima i nemoćnima, što se financira iz gradskog proračuna.
- Tu bismo mogli otvoriti pravu pučku kuhinju, postoje svi uvjeti, ali to je državni prostor i pregovaramo da se ustupi Gradu. Drugo je rješenje da u suradnji s Vilom Marijom obnovimo njihovu staru zgradu na Stoji, kaže Vinko Knez, pomoćnik pulskog pročelnika za društvene djelatnosti, te napominje da je za otvaranje pučke kuhinje u ovogodišnjem gradskom proračunu osigurano milijun kuna.
Godina je, međutim, na izmaku, uskoro će i rebalans proračuna pa će se taj novac preusmjeriti, naravno opet u socijalne svrhe, ali javne kuhinje još nema na vidiku.
- Ako se povežemo međusobno - institucije socijalne skrbi, jedinice lokalne samouprave i udruge civilnog društva, možemo postići još bolje rezultate, da pomoć stvarno dolazi tamo gdje je najpotrebnija, jer vremena su izuzetno teška i svi zajedno moramo uložiti dodatni napor, kaže Nevija Srdoč, ravnateljica pulskog Crvenog križa.
Kroz pulsko Prihvatilište za beskućnike, navodi Srdoč, dosad je prošlo 25 osoba, u dobi od 24 do 58 godina. Ako bi se uredile i opremile još dvije postojeće sobe, kaže Knez, bilo bi mjesta za još toliko. Beskućnika u Puli, prema evidenciji Grada, ima 30, dakle nisu svi zainteresirani za organizirani smještaj, ali obrok vjerojatno ne bi odbili. Ni oni, ni mnogi drugi u ovom gradu koji su više gladni nego siti.
Mnogi volonteri u čitavoj Istri svakodnevno su na terenu, prikupljaju namirnice i druge životne potrepštine i brinu da to stigne do ljudi u nevolji. Ima li humanosti u zemlji u kojoj se velike donacije još uvijek oporezuju, a humanost se ničim ne stimulira, kako to rade zakonodavstva razvijenog svijeta?
- Humanosti ima, ali je sve to malo, na kapaljku, morate odraditi rovovski posao, 50 ljudi morate pitati da bi vam jedan dao. Najviše daju oni koji najmanje imaju. U svijetu je to potpuno drugačije organizirano: u Americi, recimo, postanete član neke neprofitne udruge, s plaće vam skidaju 20, 30, 50 dolara i na svaku donaciju dobijete 100-postotnu poreznu olakšicu. Čak 80 posto firmi duplira donaciju: ako je njihov zaposlenik donirao 100 dolara, firma da još toliko. Spremamo se ići u SAD-u pa tamo po tome sistemu prikupljati donacije među hrvatskom dijasporom, kaže Damir Bošnjak, inicijator okupljanja humanitaraca na Facebooku, akcije koja se iz Pule prelila preko nekoliko hrvatskih gradova.
Vani su bogataši veliki donatori, ima li toga kod nas? "Nažalost, ne. Mi smo išli principom da na Facebooku okupimo svakodnevno jako puno ljudi, tisuću ljudi po dvije namirnice mjesečno, to je dvije tisuće namirnica. To je jako dobro funkcioniralo, međutim što je kriza veća, donacije su sve manje, pa smo se okrenuli dijaspori", kaže Bošnjak. Slična su iskustva i Igora Loparića, predsjednika pulske udruge Naš san, njihov osmijeh, koja također koristi Facebook za širenje humanitarnih aktivnosti.
- Vjerojatno ima humanih bogataša, ali ja ih nisam upoznao. Nemamo stalnog donatora, iz mjeseca u mjesec snalazimo se kako znamo.. Od pojedinaca pamtim donaciju od 5.000 kuna mladog Puljanina, sina poznatog odvjetnika, koji je položio pravosudni ispit i od bake na dar dobio deset tisuća kuna. Pola tog iznosa podijelio je između dvije pulske obitelji, kaže Loparić.
Šokantan je podatak da trećina građana Hrvatske živi na granici siromaštva ili je već gladna. Nekima je neugodno prihvatiti pomoć, mada u zadnje vrijeme sve manje, jer sila boga ne moli i glad ne pita. "Švicarci" su dosta uništili ljude; ako je samo jedan zaposlen, a kredit je u "švicarcima", cijela plaća ide na kredit, a ti su ljudi potpuno nemoćni, priča Bošnjak. (Duška PALIBRK)
CIJELI TEKST U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU.