U pulskoj Zajednici Talijana koncem prošlog tjedna održan je trodnevni međunarodni znanstveni skup u organizaciji Istarskog povijesnog društva naslovljen "U sjeni Velikoga rata: odraz ratnih zbivanja na život istarskoga civilnog stanovništva". O toj još uvijek nedovoljno poznatoj temi raspravljali su povjesničari iz Hrvatske, Italije, Austrije i Slovenije. Uz završnicu skupa o zaključcima smo razgovarali s članovima Organizacijskog odbora skupa Mihovilom Dabom i Milanom Radoševićem.
Pokušaji sinteze
- Sinteza povijesti Istrana i Istre u Prvom svjetskom ratu još nije napisana. U zadnjih 70 godina objavljeno je nešto više od 50 članaka iz raznih povijesnih područja vezanih za to razdoblje i za događaje koji možda nisu svima poznati, kaže Milan Radošević.
Obljetnica stogodišnjice rata u Istri se obilježava od 2014. do 2018., od okrugloga stola "Iz 'bezbrižnog ljeta' u Veliki rat: Europa i Istra 1914." u Puli u svibnju 2014., a prvi znanstveni skup je održan u Taru u listopadu 2014. ("Istra u Velikom ratu: glad, bolesti, smrt", u organizaciji Humanističkoga društva Histria iz Kopra i u suradnji s Istarskim povijesnim društvom), pa je ovo na neki način bio njegov nastavak. Neke teme koje do sada nisu bile uopće obrađene ili su slabo obrađene sada počinju izlaziti na vidjelo.
Pokušaja da se sinteza napravi je već bilo prije godinu, dvije pa je Almerigo Apollonio u Trstu objavio u dva sveska povijest Austrijskoga primorja 1902.–1918. (La "Belle Époque" e il tramonto dell'impero asburgico sulle rive dell'Adriatico), gdje se u drugom svesku bavi isključivo Prvim svjetskim ratom. Međutim, on je to napisao "samo" na temelju arhivske građe iz arhiva u Trstu, a građa za Istru se nalazi i u mnogim drugim arhivima. Između ostalog, o tome je na skupu govorio Wladimir Fischer, koji je održao predavanje na temu "Dokumenti austrijske vlade o istarskim temama 1914.-1918." Radošević napominje kako je često bio slučaj da su se u tim radovima autori uglavnom koristili literaturom, a ne arhivskom građom pa su mnogi podaci jednostavno preuzimani kao neupitni. Podosta su tekstova napisali i priučeni povjesničari, a ti tekstovi nisu sami po sebi loši, ali neki među njima nisu ovladali metodološkim postupcima prema kojima profesionalni povjesničar djeluje da bi došao što bliže povijesnoj istini. Osim u Beču, ima puno podataka i u arhivima u Zagrebu, Rijeci, Pazinu, Kopru… Sad je pitanje, razmišlja Radošević, hoće li jedan nalet koji je došao s ovom obljetnicom i ti brojni članci možda motivirati povjesničare da nastave pa da možda dođu do nekih konkretnijih zaključaka.
Zbližavanje povjesničara
Kako kaže Dabo, korisno je da su oni koji se bave Prvim svjetskim ratom ovako preko skupova upućeni jedni na druge, posebno kada se radi o predstavnicima više nacionalnih historiografija, tim više što se inače ne komunicira onako kako bi trebalo. Napominje da je upravo zbog toga jedna od temeljnih zadaća Istarskoga povijesnog društva, od sama njegova osnivanja, zbližavanje povjesničara iz Hrvatske, Slovenije i Italije koji se bave istarskim područjem. Stoga najavljuje i izlazak zbornika radova sa skupa.
- Puno toga još ne znamo. Oko dvije trećine izlaganja na skupu bilo je o evakuircima, a to se odnosi na 60 tisuća ljudi iz južne Istre. Međutim, Istarska markgrofovija u tadašnjim granicama imala je nešto više od 400 tisuća stanovnika i oni koji su živjeli sjevernije od granice evakuacije, primjerice od Rovinja i Kanfanara pa prema sjeveru, ostali su na svojoj zemlji. Kako su oni proživjeli te godine, kako je funkcionirao svakodnevni život, kakva je bila prehrana ili kakve su bile posljedice gladi u Istri izazvane sušom 1917., koja je bila među najtežim sušama 20. stoljeća u Istri, što je potaknulo akciju da se tri tisuće istarske djece pošalje u sjevernu Hrvatsku gdje su ih primili na prehranu i gdje su se neka zadržala i do tri godine, a neka čak i duže zbog političkih promjena koje su uslijedile nakon završetka rata, kaže Radošević. O potonjem slučaju je govorila doajenka hrvatske historiografije Mira Kolar-Dimitrijević, koja je i sama rekla da treba početi više raditi na građi i to treba raditi zajedno jer neke stvari treba gledati iz širega konteksta da se ne bi dobili samo neki lokalni pogledi.
Na pitanje kako to da nema toliko obrađenih podataka o Prvom svjetskom ratu u Istri, Dabo odgovara da je, po njegovom mišljenju, Drugi svjetski rat "pojeo" interes za Prvi svjetski rat, a onda je tematika nacionalnih odnosa, stvaranja nacionalnih identiteta itd. pojela ovu drugu, povezanu, ali zanemarenu društvenu priču o svakodnevici i ljudima u ratu.
Jedno od zanimljivijih predavanja imao je tršćanski povjesničar Roberto Spazzali koji je koristio fond u arhivu u Trstu vezan za isplatu državne potpore obiteljima mobiliziranih zaposlenih muškaraca. Fond sadrži 60 tisuća takvih slučajeva od Trsta do Rovinja, iz kojih se može izvući puno podataka o stanju pojedinih obitelji. Spazzali je ispričao razne zanimljive slučajeve, npr. kako je jedna gospođa počela primati naknadu jer joj je muž proglašen mrtvim, da bi se potom iznenada vratio, dok je s druge strane bilo onih koji su se sakrivali od mobilizacije (a obitelji primale naknadu). Ipak, većih otpora mobilizaciji nije bilo, a jedan od razloga tome je bio taj što su svi mislili da će rat biti kratak pa su otišli odraditi svoju obavezu prema caru.
Egzodusi
Dabo ističe i Paola Malnija, koji je imao dosta važnu ulogu na skupu jer se najmanje 30 godina bavi problematikom evakuiraca i izbjeglica te njihovih logora, barackenlagera u Austriji.
Na skupu je bilo puno konstruktivnih – ne i žestokih – rasprava, izneseno je više hipoteza koje bi se mogle u budućim radovima potvrditi ili pobiti, a u svakom se slučaju radilo o velikom broju kvalitetnih izlaganja. Zanimljivo je bilo i predavanje Giovannija Paolettija i Elene Poropat Pustijanac koji su govorili o porečkim internircima koji su bili premješteni u udaljenija područja zbog političkih razloga. O toj temi je malo ili ništa objavljeno pa je i to jedan poticaj za istraživanje.
Radošević kaže i kako će IPD do 2018. organizirati i druga događanja u sklopu obilježavanja stogodišnjice Velikoga rata, kako su ga tada zvali, poput javnih predavanja i okruglih stolova. Dodaje i kako područna jedinica Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, u kojoj je zaposlen, surađuje sa Slovenskom akademijom znanosti in umetnosti iz Ljubljane, gdje su prijavili zajednički projekt u kojem govore o Puli, Rijeci, Gorici i Ljubljani u Prvom svjetskom ratu, a voditelj je upravo Radošević.
On podsjeća i da nije samo stanovništvo iz Istre doživjelo egzodus za vrijeme Velikog rata, nego su u kampove u Austriji sklanjani od ratnih djelovanja ljudi iz Galicije, Srijema, Trentina, Bukovine… zbog čega bi trebalo i dalje raditi i insistirati na široj kontekstualizaciji i komparaciji rezultata. U logorima su, naravno, bili loši uvjeti pa je jako puno ljudi umiralo. U vezi s tim Dean Krmac imao je zanimljiv referat u kojem je pričao o epidemiji ospica koja je izbila u prihvatnom logoru u Wagni i napomenuo da je u to vrijeme ona bila "najveći istarski grad" jer je u njoj bilo više od 20 tisuća evakuiraca, dok je u to vrijeme Pula, čije je civilno stanovništvo većim dijelom bilo evakuirano, pala ispod tog broja. Uz to, Radošević napominje da se do danas, unatoč istraživanjima, ne zna ukupan točan broj Istrana poginulih u Prvom svjetskom ratu ili točan broj umrlih u logorima. Zna se, primjerice, da ih je samo u Gmündu umrlo oko pet tisuća. (Mladen RADIĆ)