Poluotok Sinaj, cesto opisivan kao 60.000 cetvornih kilometara nicega, samo je uvjetno receno takav. Putujuci njime mogu se doživjeti ljepote prirode koje su teško opisive, rijec je o svijetu kamena i pijeska.
Rijec Sinaj, što pak nitko ne može sa sigurnošcu tvrditi, dolazi od korijena arapske rijeci »sin«, što bi znacilo pustinjski mjesec, ili iz rijeci Semicana »sen« - zub. Pustinje i gorja Sinaja i danas su, kao i oduvijek, prirodna staništa pustinjske lisice, antilope i divlje koze. Na samome vrhu sinajskog »zuba« nalazi se nacionalni park Ras Mohammad, koji se spušta i na dno mora, do tisucu metara dubine. Sinajski poluotok je veoma slican istarskome, medutim samo izgledom. Površinom je veci od Hrvatske za oko 3,5 tisuca kilometara, što je približno površina istarskog poluotoka. Prema zadnjem popisu, stanovnika je 1,3 milijuna, no u publikacijama se spominju i velike migracije iz africkog u azijski dio Egipta kojem Sinaj pripada.
Beduini, nekad nomadi koji su od pamtivijeka naseljavali poluotok, sada podižu platnene šatore samo zbog tradicije, a drevne materijale zamjenjuju limom i kartonom. Ovo je trusno podrucje, poprište mnogih povijesnih dogadaja i ratova, što je i danas vidljivo na svakom koraku - posvud minska polja (Egipat je zemlja s najviše minskih polja na svijetu) i chek pointi, kontrolni punktovi jakih vojnih i policijskih postrojbi, na svakom raskrižju putova izmedu planinskih perivoja urezanih medu gorske lance.
Sinajski poluotok je smješten izmedu dva mora - Mediteranskog na sjeveru i Crvenog na jugu, te izmedu dva zaljeva - Sueskog sa zapadne strane (maksimalna dubina mora 95 metara) i Akabe s istoka (dubina mora 1.800 metara), ciji je arapski naziv Akaba, a hebrejski Elat. Nacionalni park Ras Mohammad (u prijevodu s arapskog, glava Muhameda) na južnom rtu poluotoka jedan je od tri koraljna grebena koji su meke za ronilacka »hodocašca«, pogotovo u našim zimskim danima (temperatura mora u veljaci je 23 stupnja Celzija). Crveno more obiluje tropskim biljnim i životinjskim vrstama. Morski psi, kornjace, barakude, murine, razne vrste koralja… vjerni su pratitelji na ronilackim izletima. Raj za fotolovce! Naravno, sve je strogo kontrolirano, pa ovdje nije cudno da i policajac zaroni provjeravajuci poštuju li ronioci glavno pravilo u ronjenju, a to je - ništa ne dirati! Oprecna su mišljenja o porijeklu naziva Crveno more (Bahr Al-Ahmar na arapskom, Yam Suf na hebrejskom); jedno od objašnjenja je da u vrijeme mrijesta koralji koji puštaju jajašca zacrvene površinu mora.
Moja destinacija je ipak bila Sinaj, podmorje Crvenog mora sam vec dobro upoznao. Prijatelj David, Izraelac, rekao mi je dobronamjerno: »To vaše europsko 'sjednem u auto i vozim' - zaboravi!«. Medutim, želja da vidim i doživim Sinajski poluotok, Izrael, bila je veca, i upustio sam se u avanturu. Morao sam putovati sam, jer je za kolege iz moje grupe to ipak bilo prezahtjevno. Nitko od naših turistickih agenata to nije preporucao. Da biste mogli unajmiti automobil u Egiptu, trebate medunarodnu vozacku dozvolu, ne smijete s egipatskim tablicama u Izrael, ne smijete imati izraelski pecat u putovnici pri povratku u Egipat i, najvažnije, bitno je koju egipatsku vizu imate, »malu« ili »veliku«, dakle jednokratnu ili godišnju. Može vam se dogoditi da se ne možete vratiti u Egipat, odnosno da morate ishodovati novu vizu, što je poprilican problem.
Prvi dan u prometu i polazak iz Sharm el Sheika, grada na dnu poluotoka, kojeg danas koristi egipatska diplomacija za susrete sa stranim državljanima upravo radi njegova zemljopisnog položaja. Na cestama totalan kaos. Svi trube, svatko svakome, pale duga svjetla, pretjecu ili ne dopuštaju pretjecati bez obzira na signalizaciju, ukratko kaos i šok, ali samo prvi dan. Vec drugi dan i ja trubim i signaliziram svjetlima shvativši da je to dio prometnoga folklora i, vjerujte, odlican antistresni tretman. Vozim istocnom obalom poluotoka, a cilj mi je Eilat ili Elat, izraelski dio Sinaja. Iz pustinjskog i pjeskovitog dijela ulazim u planinske klance, a s desne strane ostaje mi otok Tiran na ulazu u zaljev Agabe i kopneni dio Saudijske Arabije.
Vozim prema gradu Dahabu. Na svakom raskrižju putova, kontrolni punkt. Naoružani vojnici i policija kontroliraju dokumente, ljubazno pitaju kamo idete, odakle dolazite i jeste li musliman. Na svaki vaš upit jako se trude u objašnjavanju i obavezno vam zažele ugodan boravak u njihovoj zemlji. Ljubaznost donekle odagna nelagodu zbog oružja koje vidite, ali i na to se naviknete. Oznake na prometnicama su jako loše ili napisane na arapskom tako da je uputno na svakom kontrolnom punktu provjeriti idete li u željenom pravcu.
Nastavljam dalje prema Tabi i Izraelu. Izrael na zemljopisnoj karti Egipcana ne postoji, svi vam govore da idete prema Palestini. Teško se snalazim u tom dnevnopolitickom kaosu izmedu Egipcana i Izraelaca, ali isto tako je evidentan suživot, a sve pod imperativom da turizam znaci život za sve. Turisticka naselja u zaljevu Akabe su prepuna gostiju, ronilaca i postarijih Engleza koji uživaju u blagodatima klime i umjerenih cijena pansiona te jeftinih avionskih letova izvan glavne sezone. Nakon ovog iskustva shvacam da hrvatski turizam postoji samo u glavama djelatnika turistickih ureda ili Ministarstva turizma, jer glorificirati nekakav turizam od 60 ili 90 dana u godini je suludo.
Dolazim do Tabe, pogranicnog sela na samoj granici s Izraelom. Kako ne mogu preko s egipatskim tablicama, pokušavam naci parking na granici, ali me policajac upozorava da je parkiranje i zaustavljanje vozila u blizini granice strogo zabranjeno. Ljubazni su i blagi, mora se reci. Nalazim parkiralište kilometar od granice i odlazim pješice put Izraela. Srecem turiste, engleski par, i pitam ih gdje je granica, ocekujuci vojsku i fortifikacije, a oni ležerno odgovaraju: »Eno, tamo ispred hotela Hilton«. I zaista, nedaleko od hotela - granica izmedu Egipta i Izraela. Na izraelskoj strani nalazim taksi i dogovaram cijenu obilaska Eilata, najpopularnijeg izraelskog turistickog odredišta na Crvenom moru. Izraelski obalni dio duž Crvenog mora proteže se na možda osam do 10 kilometara, do granice s Jordanom. A na granici Izraela i Jordana - za mene prolaska nema! Hrvatski državljani trebaju vizu. Posjet Kraljevini Jordan i Petri ostaje za neko ljepše sutra.
Medutim, Eilat me oduševio. Prvenstveno cjelodnevni povjetarac, za koji moj novopeceni izraelski prijatelj kaže da ovisno o dobu dana dolazi iz pustinje Negev, s mora ili Sinajskog poluotoka. Ugodno je, a i turisti uživaju u predivnom gradu s pješcanim plažama. Prednjace Englezi, ali je i mnogo Rusa. Grad se spominje vec u 10. stoljecu pr. Kr., kralj Salamon ga koristi kao luku, a Saladin ga 1167. osvaja od križara. Izraelci su ga okupirali 1949. u povijesnoj podjeli Palestine, ali u ovom dijelu Izraela nije bilo nikakvih incidenata sve do 2007. kada je jedan Palestinac iz pojasa Gaze aktivirao bombu, ali, na srecu, sve je prošlo bez žrtava.
Danas je to grad s 55.000 stanovnika, prekrasno uredenih parkova i cistih ulica, ima podmorski opservatorij, odlicne restorane, cijene su pristojne, a osoblje je jako ljubazno. Na Crvenom moru radi se 24 sata dnevno, cijele godine. Ali ne samo zbog blage klime, nego zato što su svi zajedno stvorili uvjete za cjelogodišnji turizam i nadasve odlicnu povezanost s ostatkom svijeta.
Na povratku u Egipat, na pitanje egipatskog granicnog policajca: »Jeste li bili u Izraelu?«, nauceno odgovaram: »Ne«. Mo'š mislit', a gdje sam bio? Tako vam oni funkcioniraju, i to odlicno; naime, kako Egipcani ne trpe izraelske pecate na putovnicama, Izraelci ih udaraju na kartone, a po povratku vam i sugeriraju: »Niste bili u Izraelu«. Još jedna lekcija iz turizma: svade sa susjedima su privatna stvar susjeda, a ne turista.
Turistima se ne sugerira vožnja nakon zalaska sunca, tako da se brzo vracam svom odredištu u Sharm el Sheikhu. Jurim sam cestom kroz planinske tjesnace, nigdje nikoga, a na kontrolnim punktovima druga slika: vojnici iza željeznih barijera s malim otvorom samo za duge cijevi pitaju za destinaciju. Totalna nelagoda i za mene i za vojnike. Kasno u noc vracam se u hotel u kojem me ceka »kompanija bela«, traže pricu; cakule, pokoje pice, pa na zasluženi odmor.
Sutra su mi u planu manastir sv. Katarine, najstariji na svijetu, u središtu poluotoka Sinaja, na istoimenom planinskom vrhu (na arapskom Gabel Katharina, 2.637 m) te Sveta gora ili arapski Gabel Musa (2.285 m). Naravno, opet nemam suputnika, morat cu sam. A te je noci snježilo na planini, puhao je snažan vjetar, prava snježna nepogoda, cak je i Jeruzalem dobio snježni pokrivac, što je sasvim neuobicajeno