Vjerojatno prvi puta u gotovo pola stoljeca dugoj povijesti godišnje likovne izložbe Porecki annale, jasno je da u fokus ogleda i(li) likovne kritike treba staviti koncepciju, zamisao kustosa izložbe Mladena Lucica. Odabrane radove umjetnika stavio je u službu ideje reinterpretacije slojevitog prostora i naboja Istarske sabornice, koji danas likovno odiše barokom. Koliko je u tome uspio i je li izabrao upravo one autore i ideje koji najbolje grade tu likovnu viziju ili koncepciju?
Svaki javnosti dostupan dio slojevitog povijesnog zdanja umjetnickom je intervencijom ponovno, na kratko, vracen izvornoj funkciji - svjetovnom likovnom formom i sadržajem, ne crkvenom, naravno. Intervencijama Mirjane Vodopije i Tomislava Bunteka prizemlje Sabornice metafizickom preobrazbom postaje ponovno ranokršcanska krstionica, u «crkvenom prostoru» Sabornice ne nedostaje niti jedan od liturgijskih elemenata - od orijentalne Cabe Damira Sokica koja glumi oltar, preko pala Bojana Šumonje, Josipe Štefanac, Lovre Artukovica, Željka Kipkea, vitraja Lea Vukelica, instalacije Posljednje vecere Pauline Jazvic, balkonskog ružicnjaka-propovjedaonice Marijane Stanic, ispovjedaonice Ane Zubak, zavjetnih brodova Nine Ivancic, skulpture u niši Predraga Pavica do videorada Alena Floricica i videoinstalacije Silva Šarica… Lucic je odabrao radove tridesetak autora, od kojih su neki nastali upravo za ovaj Annale.
U Sabornici su svi detalji koje bismo ocekivali u crkvi - reinterpretirani su razlicitim umjetnickim poetikama i izricajima, kao i prostor koji nije samo gradevinski slojevit, nego je ispunjen kolektivnim politickim, pa ako hocete i nacionalnim nabojem. Sabornica nije samo prostor, ona je i simbol regije s ruba politickih, socijalnih i kulturnih utjecaja. Zato svaki kustos Annalea koji poslu prilazi promišljanjem konteksta, zaslužuje pohvalu berem za hrabrost zbog «izazivanja svetinje». A to je, ako cemo pogledati u suštinu, sama jezgra baroka - opravdana pobuna (reformacija) i višestruko snažnija obrana (raskoš i stroga pravila barokne crkvene umjetnosti koju zovu i umjetnošcu protureformacije). Uostalom, samo ime ovog razdoblja u kulturi sugerira neobicno, bizarno - biser koji je izrodila bolesna školjka. Bogu se treba diviti, a to divljenje najbolje se iskazuje blještavom, obilatom umjetnickom kreacijom, nalaže Crkva u baroku. Na tom tragu radove Kristijana Kožula doživljavam kao ovodobne najbaroknije provokacije koje ubadaju u najtanju liniju osobne obrane. Njegov licitarski šljem i malj i ovoga su puta taknuli najskrovitije mjesto. I dok je Crkva za baroknu umjetnost, koja joj je bila u službi od sredine 16. do prvih decenija 18. stoljeca, odredila kao ikonografsko pravilo izražavanje snažnog vjerskog zanosa i(li) skrušene pobožnosti (što je nerijetko rodilo bizarnošcu i izvitoperenošcu), to se u ovodobnoj pocasti baroku taj princip ironizira do bizarnosti i izvitoperenosti.
Premda su neki posjetitelji Annalea na ovogodišnju izložbu slijegali ramenima uz opasku «vec videno» - to je istina kada se prilozi koncepciji gledaju pojedinacno. Ali, radi se o tome da Annale treba vidjeti (protumaciti) «u jednom komadu». Kriterij za odabir umjetnika bio je «figurativni predznak neobarokne aure u umjetnickom izrazu» i(li) da rad može u Sabornici funkcionirati kao crkveni namještaj ili pala, kaže Lucic u tekstu koji prati izložbu. Povlaceci paralelu, Lucic napominje da je barok prvenstveno stil protureformacije, kao što je neobarok «stanovit odgovor modernoj koja de facto završava s minimalizmom i redukcionistickim tendencijama pocetkom sedamdesetih godina prošlog stoljeca». Ide i korak dalje, podsjecajuci na to da su 90-te godine prošlog stoljeca «umjetnosti nametnule sociopoliticke konotacije postkonceptualne provenijencije u sprezi sa suvremenom tehnologijom» pa je, kako kaže, neobarokni duh zapravo direktna reakcija na takva razmišljanja. Tko znatiželjom uroni u koncept «pocasti baroku», Sabornica ce mu otkriti da se i neobarokni umjetnik (i covjek) pokušava, kao i poneki onodobni barokni, othrvati svome «ideološkom Rimu».
Izložba se može razgledati do 20. rujna.