Šikuti Machine su se jeno malo štufali prežentivati narodu to ča drugi delaju, pak su napensali malo klatiti naokoli i kaživati to ča su sami činili. I tako se ta kultna savičentska umjetnička družba, zatekla u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti.
Dnevni red tog sastanka bio im je više nego opak. Pod točkom jedan imali su predstaviti knjigu "Postelja za četiri", autora Darka Pekice, a onda dva - izložba kojoj će pod "dva a" prethoditi performans "Manjadura" i sve to začinjeno videoprojekcijama "Šikuta". Pod tri bilo je razno, uz napomenu da je točka tri sadržala "vidi, pomiriši, kušaj Istru" i da se "točka tri" ili "točka razno" zapravo provlačila od početka do kraja ovog istrijanskoga happeninga. Što je sadržala? Sve same delicije. Od pršuta i sira, preko bijelog i crnog istrijanskog lijeka od grožđa, do umjetnosti koju je Istra i zacrtala i ocrtala.
No krenimo od Darka Pekice i "Postelje za četiri", druge knjige ovog, a ki bi ga znal ča je, stočara, mljekara, prozaika, kroničara...
Prvu knjigu "Savičenta in the morning" izdao je 2002. godine, i kad su svi rekli "opaaa", Pekica je rekao "ma da, ćete viditi" i nastavio po starom - ispisivati, u obliku kratkih crtica voditi svoj život i život svog mjesta paralelno kako "zaspraven", tako i na papiru, pardon kompjutoru. Fanovi su ga dobar dio godina mogli pratiti u Glasu Istre, ali onda je nestao da bi se veliki dio "izgubljenih epizoda" ove kultne, nikad snimljene serije našao ukoričen u knjigu.
O toj istoj knjizi, odnosno o Pekici njegovom stvaralaštvu u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti govorili su Miljenko Marin, urednik rubrike Kultura Novog lista i Slavica Mrkić Modrić, novinarka Novog lista. Govorili su na isti način na koji govori i sam autor, a to znači dijalektom, iz duše i bez ikakve pretencioznosti "biti pametan". Jer ako knjiga progovara iz duše, onda je na isti način treba i predstaviti, bez ikakvih skrupula i uljepšavanja stvarnosti. Iz svega izrečenog izdvojit ćemo Marinovu usporedbu Pekice i Miljenka Smoje, jer kako reče Miljenko Marin, osim kod Smoje, nigdje drugdje nisam u ovakvoj formi izražavanja naišao na takvu iskrenost i hrabrost u oslikavanju živih likova koji te okružuju i na sebi svojstven način čak ti i određuju stvarnost.
Pročitavši nekoliko priča, ili crtica iz bogatog života Savičente, Pekica je izazvao gromoglasan smijeh u, za ovakva događanja, itekako mnogobrojnoj publici. Jer, Pekica je sve, ali ponajprije iskren i pošten čovjek, a kad ti je to baza nadgradnja može biti samo dobra vibra. A upravo to je ono što Pekica svojim slovima tka.
Predstavljanje "Postelje za četiri" zvukovljem je obogatio Noel Šuran, svojevrsni PP-e te večeri, ili "džingl po istrijanski", izvodeći svakakve ludorije na mihu. Ako je netko i pomislio da će mu u "Postelji za četiri" biti malo tijesno, predomislio se na kraju susreta s Darkom Pekicom, stočarom, ratarom, književnikom, sinom, bratom, unukom, ocem, suprugom, pod čijim klobukom cijela Savičenta, njezin davnašnji, sadašnji i budući duh, čovjekom kojeg je možda i najbolje oslikao Franci Blašković, još jedna legenda Istre, kazavši:
- Istrijanski filozof, poeta i se ono ča spada u sve to, bi čovik još moga i podnesti, ali jebo te, ti si stočar, mljekar, pišeš libri..., istrijanski sindrom u plusu... Ja sam taj isti sindrom u minusu. On se bavi kreacijom, ja frustracijom. Ti si, ljubavi, kao andol! (Slavica Mrkić MODRIĆ; snimio Marko GRACIN/NL))