Premda je najširoj javnosti poznat kao redatelj kultnih filmova "Ko to tamo peva", "Maratonci trče počasni krug" i "Davitelj protiv davitelja", Slobodan Šijan je i plodan vizualni umjetnik sa završenom akademijom likovnih umjetnosti, koju je završio prije filmske akademije, ali i sjajan pisac filmskih priča. To je dosad dokazao odličnom autobiografskom knjigom "Filmski letak" te knjigom "Kino Tom, koju je posvetio Tomu Gotovcu. Jučer je na pulskom Sajmu knjiga, u društvu filmskog kritičara Nenada Polimca i velikog broja poštovatelja njegovog opusa, predstavio svoju novu knjigu "Filmus", da bi danas bio gost Šiljkovog Doručka s autorom.
- Po meni je ovo jedna od dvije, tri najbolje filmske knjige kod nas. Šijan je jedan od naših najboljih redatelja te najbolji pisac o filmu danas, naglasio je Polimac. Autor je za naslov knjige posudio pseudonim Boška Tokina, pionira filmske kritike na ovim prostorima između dva svjetska rata. "Tokin je bio veliki propagator filma, a i dopala mi se jako ta riječ 'filmus'", kazao je Šijan i dodao da u prvom dijelu nove knjige piše o poznatim autorima domaćeg Crnog vala, a u drugom o ljudima iz sjene, iz alternative, ljudima koji su bili povezani s Jugoslavenskom kinotekom, koja je, kaže, formirala i njega.
Govorili su u tom kontekstu o velikanima crnog vala Dušanu Makavejevu, Aleksandru Petroviću i Živojinu Pavloviću, ali i o Vladimiru Pogačiću i njegovoj iznimno vrijednoj knjizi "Imaginarni zapis", zatim kultnom scenaristu Branku Vučićeviću (u Žilnikovim "Ranim radovima", "Splavu meduze" Karla Godine te Čengićevoj "Ulozi moje porodice u svjetskoj revoluciji", gdje scenarij potpisuje s autorom knjige Borom Ćosićem), te briljantnoj umjetnici i intelektualki Vukici Đilas, inače kćerki najvećeg jugoslavenskog disidenta.
- Crni val je imao dvije struje; autentičan, realan život te pamflet, parodiranje, kazao je u nastavku autor. "Filmus" je eksperimentalna hibridna proza; s citatima drugih autora, s manjim bilješkama, sjećanjima i nekadašnjim Šijanovim prilično oštrim filmskim kritikama iz 70-ih godina. Sada, četiri desetljeća kasnije, drugačijeg je stava.
- Ne vidim mnogo u negativnoj kritici filma. Puno mi je vrednije kad netko ukapira najsitnije detalje, analizira to, i približi to gledatelju, kaže Šijan.
U neformalnijem, opuštenijem jutarnjem razgovoru s Vojom Šiljkom, Šijan je evocirao sjećanje na film "Ko to tamo peva", koji je snimljen u vrijeme Titove smrti, s malim budžetom, za svega 21 dan. Taj film, veli, nije imao glavnog glumca, to je grupni film.
- Ali ipak, stožer je Pavle Vujisić. Bio je k'o bubica, prvi na snimanju divan za suradnju, kazao je Šijan. Na pitanje kakav je kao gledatelj, odgovorio je: "Ja volim sve, kao što bi rekao Tom Gotovac, "Sve je movie". Sve je to bogatstvo u kojem se može uživati". Nikad u režimskoj struji, zbog čega ga se nepravedno mimoilazi, Šijan pokušava u suradnji sa Svetislavom Basarom snimiti novi film "Diskopatija". Dvaput sam, veli, odbijen.
- Ne znam vlastodršce, ironično je kazao. Na Šiljkovo već uobičajeno zadnje pitanje gostima hoće li čovjek na kraju biti besmrtan, Šijan je odgovorio da je težnja za besmrtnošću u redu sve dok se ne ostvari. Onda bismo, zaključio je, tražili da budemo smrtni. (Z. ANGELESKI)