Poštovana, ne pišem Vam zbog toga što želim rješenje za neki problem, već Vas redovito čitam i odlučila sam napisati svoju priču. Možda će nekome pomoći. Ja sam sa svojima imala težih problema. Konkretno, više s majkom nego s ocem, iako ni on nije previše pridonio miru u kući. Ona je temperamentna osoba, vrlo je, ako ne i potpuno nepredvidiva, sposobna u sekundi podivljati zbog sitnice tipa "ostavio si papuče tamo" i bezazleni događaj povezati u svom umu sa svim teškim nepravdama koje su je snašle te se ta količina emocija nužno katalizira u pretjeran bijes, fizičko obračunavanje i slično.
Nakon "ispada" kajala bi se za svoje ponašanje te se umiljavala, iako nikad nije priznala pogrešku. Mogu dodati da ima i
neke paranoidne ideje, kao da smo se svi urotili protiv nje, da joj pričaju iza leđa, da joj namjerno nanosimo bol i slično. Otac je, ne znam kako bih rekla… imamo dosta ambivalentan odnos. On je mirnija osoba, ne ulazi baš u konflikte, no emocionalno je distanciran i ne bi se miješao dok ga se situacija nije direktno ticala. U biti postavio se ovako: ona je moja supruga s kojom ću ostarjeti i zato mi je bitniji odnos s njom nego s vama djecom.
U kući se stalno svađamo i mislim da su i danas silno razočarani mnome: mojim životnim izborima, mojim ponašanjem, oblačenjem, karakterom općenito. Nisam ja nikad bila loša djevojka, niti sam pravila neke probleme, ali naši su svjetonazori različiti i tu je bio izvor mnogih problema i okršaja, kao što im ne odgovara fakultet koji sam upisala. Željeli bi da studiram nešto profitabilno, odnosno ono što će donijeti novac, a ne nešto što volim.
Također, ne sviđa im se kako se oblačim. Ružičasto je in, a crno nije. Svaka se svađa vraća na neodobravanje mojih stavova i ideala. Mislim da je mama imala dosta problema s osjećajem inferiornosti jer mi je često stavljala pod nos da se ja osjećam najpametnija i da mi moja pamet ništa ne vrijedi. Dok svemu tome nisam stala na kraj, bila sam jako nesretna i usamljena.
Kao mala, odlazila sam rano u krevet s isprikom da sam umorna da bi me ostavili na miru, a tamo bih satima analizirala situacije i ponašanja svojih roditelja i sebe. Kasnije, uslijed nekih životnih situacija koje su me dosta uzdrmale (trudnoća u 19., bila sam posve sama, studentski život je zastao) bila sam u priličnoj depresiji, koju su oni pogoršali stalnim pritiscima i maltretiranjem.
U biti, manje sam se brinula oko toga što ću i kako ću, a više oko toga što će mi oni napraviti. Doveli su me do točke ozbiljnog razmatranja samoubojstva, i tu je došla ona spoznaja i katarza zbog koje sam i ozdravila. Otišla sam, odbila prihvatiti bilo kakvu financijsku ili inu pomoć od njih, organizirala svoj život, posao, dijete i odbijala komunikaciju. I, ako tako mogu reći, ozdravila.
Bilo mi je sto puta lakše samoj, nego s njihovom "pomoći".
Danas me povremeno nazovu, dođu vidjeti unuče, ja sam pristojna i distancirana. Povremene pokušaje manipulacije promptno režem i poklopim slušalicu ili ih zamolim da se udalje iz mog stana. Viđamo se jednom u 2-3 mjeseca, zovu telefonom negdje jednom mjesečno.
Vjerujem da nisam pogriješila u svojim odlukama, ali željela sam podijeliti s Vama moju životnu priču i staviti sve na papir. Nakon toliko vremena osjećam se sretno, i ponosno.
Uz sve kritike iz djetinjstva, ja sam ipak dokazala da sam sposobna i da mogu raditi, studirati, voljeti i biti voljena i odgajati svoje dijete. Možda to znači da ipak nisam prešla preko svega, ali uspjela sam pogledati dalje i koncentrirati se na nešto što mi zbilja ulijeva sigurnost i veselje – a to kreće od nas samih.
Poštovana, zahvaljujem Vam se na Vašoj priči i pismu. Odlučila sam ga objaviti u potpunosti jer je Vaša životna priča dokaz da čovjek može dostići svoje ciljeve ako vjeruje u sebe a da pritom ne gazi druge oko sebe.
Imate li problema sa sinom ili kćerkom? Ne slažete se najbolje sa svojim šefom? Naljutili ste se na prijateljicu? Kako ćete prekinuti dugogodišnju vezu? Na ova i slična pitanja, dileme, slutnje i probleme, pomoć možete potražiti od naše psihologinje, mag. Luane Poleis. Pitanja možete poslati na e-mail adresu: redakcija @glasistre.hr i [email protected] <mailto:[email protected]>, odnosno običnom poštom na Glas Istre, 52100 Pula za rubriku "Umijeće života".