Treci dan 17. Sajma knjige u Istri, u kavani Mozart Doma hrvatskih branitelja, pisac i scenarist Abdulah Sidran i voditelj Vojo Šiljak zapoceli su uz kavu, šah na slijepo i dorucak. "Sjecaš li se Dolly Bell?", pita Šiljak Sidrana koji mu odgovara.
- Neke se stvari ne zaboravljaju. Dolly Bell dolazi iz jednog dokumentarnog filma, "Europa di notte", u kojem je snimljen nocni život po velikim evropskim gradovima. Rekli bismo da je to film o centrima okupljanja mladih, a u jednom od njih, u jednom kabaretu, nastupala je Dolly Bell i izvodila je striptiz, sjetio se Abdulah Sidran.
Šiljak napada i citira mudrost iz Sidranove knjige, ali autor spremno odgovara:
- Covjeku se ponekad omaknu i pametne stvari, no to ipak nije tako cesto. Ne znaci da je mudar onaj koji je nešto pametno napisao. Cesto je to samo vještina baratanja materijalom. Radite s rijecima pa vam lako može ispasti paradoks koji se posloži kao mudrost. U tom se slucaju ja ogradujem od vlastite pameti, objasnio je Sidran.
On je ispricao da poeziju nije nikad citao jer mu je to bilo teško i dosadno te da ju je pisao jer je to puno brže i lakše. Priznao je i da je kopirao stilove drugih pjesnika ne bi li sebi dokazao da to može, a svoj je glas pronašao nakon što je napisao pjesmu "Slijepac pjeva svome gradu". Brojnu publiku upoznao je i s detaljima njegovog života kao i cinjenice da je stvorio drugu obitelj tijekom rata te da se u Goražde sklonio zbog bolesti.
- Ima tu nešto životinjsko u meni. Kada mi je najteže ja bježim od ljudi da na miru poližem svoje rane. Zašto bi me djeca gledala u mukama? To cetverogodišnje osamljeništvo ima i svoj politicki aspekt, ogorcenje koje nije samo moje, ta rezignacija i odgovor na pitanje što je nama naša borba dala?, kazao je Sidran i odgovorio na pitanje prosto i prošireno nasmijavši publiku koja je, za razliku od vas, taj odgovor i cula.
Sidran izvrsno baždari proste rijeci i filozofske sentence, ozbiljne autobiografske ocjene i duhovite anegdote, duboke ljudske zakljucke i proširene šale. "Što su za nas govorili kada smo bili mladi", pita ga Šiljak, a Sidran bez dvojbi odgovara "Da smo otkaceni." Takvi su i ostali. Sidran više ne živi u Sarajevu, a u njegovom gradskom tkivu prepoznaje probleme bliske svim "metropolama" u bivšoj Jugoslaviji.
- Velika je razlika izmedu onog vala novih gradana Sarajeva koji su 45. godine došli kao pobjednici - vojna lica koja su se ženila s balerinama - i onih drugih valova ocajnika bez imanja i oružja, ljudi kojima je dom oduzet. Život u BiH je nadrealan u svakom pogledu je pociva na frankenštajnskim pravnim dokumentima: od Daytonskog sporazuma, preko ustava i izbornog zakona do zakona o strankama. Svi su oni protiv poboljšanja ljudskog života. Ako nisi konstitutivni Srbin, Hrvat ili Bošnjak ti ne postojiš. Za vlastiti identitet nisam mario sve dok me zbog njega nisu poceli ubijati, kazao je Sidran.
Na pitanje da govori o Kusturici Sidran pažljivo odgovara da u medusobnim razgovorima ne uspijevaju spojiti uzroke s posljedicama, te da politicke rasprave medu njima nije moguce harmonizirati.
Sidran je bio gost i programa Drama identiteta gdje je predstavljao svoju autobiografiju "Otkup sirove kože" u cemu su mu pomogli Nenad Rizvanovic, Predrag Lucic i Sinan Gudževic.
Brojnu publiku okupila je i rasprava "Jezik i identitet" koja je trajala gotovo dva sata. Na raspravi su sudjelovali jezikoslovci i kulturolozi Mate Kapovic s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ivo Žanic s Fakulteta politickih znanosti u Zagrebu, Snježana Kordic, autorica knjige "Jezik i nacionalizam" te spisateljica Nada Gašic, a debatu je modelirala Vlatka Kolarevic.
U programu Identitet drame predstavljani dramski tekstovi Dušana Jovanovica, a Vladimir Stojsavljevic i Nadežda Cacinovic su zajedno sa Slobodanom Šnajderom predstavili njegovu knjigu "Morendo". (Boris VINCEK;Snimio Saša MILJEVIC)
Dizajn u pokretu
Premijera performansa "Simetrija kvadrata" u kojem sudjeluju Danijel Žeželj, Stanislav Habjan, Jessica Lurie i Robert Kainar s pravom je okupila brojnu publiku u Crvenom salonu. Polusatni performans bio je zapravo work in progres u kojem su dva dizajnera (Žeželj i Habijan) ispunili cetiri panoa rijecima i slikama istancane estetike i ležernosti. Cjelokupni proces pratila je namjenska, ali i inspirativna glazba Jessice Lurie i Roberta Kainara.