Pred zagrebackom Mimarom se na otvorenju izložbe «Salome» Dimitrija Popovica stvorila gužva netipicna za «obican» kulturni dogadaj: Severina, umjetnikova muza je izvela performans.
Publiku je zahvatilo nervozno meškoljenje kad je iz zvucnika provalilo glasno tuljenje ženskih vokala i izašla Severina.
Odjevena u pripijenu zlacanu haljinu, Severina u ulozi novozavjetne junakinje Salome diže visoko svoje gole ruke, atmosfera je odjednom puna treperavog patosa, Severina/Salome se energicno sagiba do posude s crvenom bojom u koju umace dlanove pa se njome pocne mazati kao krvlju, po rukama i haljini, trbuhu, grudima, ne skidajuci s lica grimasu boli, patnje.
Fotoaparati škljocaju, kamermani se vrpolje oko glumice i pjevacice koja u iducem trenutku, gipka kao gazela, odlucno jezdi prema fašnickoj maski (ona simbolizira odrubljenu glavu Ivana Krstitelja) nasadenoj na kameni stup, podiže glavu sa srebrnog pladnja, gladi je, ljubi je pa je prislanja uz svoj dekolte, Ivanova brada pritišce joj desnu dojku, Severina/Salome odašilja publici jedan znakovit pogled ispod obrva, mišice joj se napinju pod teretom odrubljene glave, i na trenutak sve nalikuje na koreografiju za neki novi spot.
Publika ne diše, pozorno prati igru strasti, žudnje i izdaje, a onda je performans gotov, Severina nestaje u Mimari, muk i dalje vlada, nitko ne plješce. Umjetnost tako katkad djeluje na ljude, katarzom izbije zrak iz pluca iznenadenog gledatelja.