"Dobri su i svi moji vršnjaci, svi bi oni to isto učinili, samo ih treba netko potaknuti", kaže nam Marina Jurić, velikodušna i skromna 17-godišnja Puljanka koja se već neko vrijeme, zajedno sa svojom starijom sestrom Draganom, brine o 72-godišnjem sugrađaninu Saidu Muharemiju Muji. Svi ga u gradu znaju iz viđenja, na trgovima i u parkovima hrani golubove, a oni ga čitavog prekriju, povješaju se po njegovim ramenima i rukama, kao po krošnji.
Posjetili okulistu, zubara…
Gospodin Said, kako ga zove Marina, u tome uživa, smije se i pozira gradskim fotoreporterima, sugrađanima i turistima. Voli se fotografirati, a otkad je od turista dobio na dar mali tablet, slika i on sve oko sebe. Snimio je i svoju socijalnu radnicu, dobra mu je, veli. U fotostudiju Kovačić izrade mu fotografije besplatno pa ih Said daruje sugrađanima.
Drag je Mujo, širi životnu radost oko sebe, ali ljudi se uglavnom na toj konstataciji i zadrže. Međutim, Marina, maturantica Medicinske škole, željela ga je i upoznati. Prišla mu je jednog kišnog dana na ulici i ponudila svoj kišobran. Otad ga barem dvaput tjedno potraži u gradu, sjednu negdje i popričaju. Vikendom joj se pridruži i sestra Dragana, studentica prava u Rijeci, a priskoči i najmlađa sestra Katarina. Humanost im je, očigledno, obiteljska crta. Roditelji su ih, kaže Marina, naučili da su svi ljudi jednaki i da se međusobno moraju pomagati. Kad im je pokazao razrušenu baraku uz pulsku obilaznicu u kojoj se skućio, odlučile su pokrenuti širu akciju.
- Nikad ništa nije tražio, ali hodao je u kroksicama i prvo mu je trebalo kupiti nove cipele, da mu bude toplo i udobno jer je stalno na nogama. Obnovili smo i garderobu, kupili nove hlače, kapu i rukavice, pričaju sestre Jurić koje su gospodina Saida opremile i novim naočalama, a kad su shvatile da jako slabo čuje, odvele su ga i na pregled kod otorinolaringologa i uskoro će dobiti slušni aparat. Bili su i kod zubara, jedna zubna tehničarka ponudila se da mu izradi zubnu protezu pa će i to doći na red.
Da bi mu našle bolji dom prije nego što zima pokaže pravo lice, obratile su se ekipi emisije Provjereno Nove TV. Nakon njihova priloga jedna obitelj iz Zagreba ponudila je montažnu kućicu, ali se transport pokazao kompliciran i skup pa se od toga odustalo. Prije nekoliko dana je, međutim, svoju dobro očuvanu kamp-kućicu dopremio Damir Iskrić, građevinski poduzetnik iz Pule. Mnogi žele pomoći. Bojana Dimitrijević, recimo, donijela je veliku zalihu hrane za mačke, skuplja novac za njihovu sterilizaciju. Pomoć je ponudila i udruga Ruka šapi. Gospodin Said oko svog doma okuplja desetak mačaka i ne žali para da bi ih nahranio. A one ga griju, kaže, dok spava. Kad priča o pticama i mačkama sav se raznježi.
Eee, kakav je to grad!
- Najviše na svijetu volim mačke i ptice. Kad dođu ljudi, one bježe, boje se. Od mene nemaju straha, kaže gospodin Said. A ljudi, kakvi su vam ljudi? "Ima ljudi i neljudi, oni koji su dobri i koji nisu. Kao i novac koji pada s neba: ono što valja odleti, ono drugo ostaje na zemlji", mudro će Said. Prošao je dosta svijeta, radio u Njemačkoj, bio u Londonu, Istanbulu - "Eee, kakav je to grad!". Pomalo govori engleski i njemački - zato i turisti s njim rado razgovaraju - a znao je i turski ali zaboravio. Sada još zna pjesme na turskom i na makedonskom. Voli muziku, sluša You Tube i rastužila ga je vijest o smrti Esme Redžepove. Jako loše čuje što otežava razgovor, ali ako mu se malo posvetite, posve ćete ga razumjeti. "Ne čujem, radio sam u velikoj buci", objašnjava. Mirovinu je stekao radeći u Siporexu. U Puli živi od 1960-ih, rodom je iz Makedonije.
I ako sretnete gospodina Saida u gradu, slobodno mu se javite, bit će mu jako drago, više od ičega potrebni su mu društvo i topla riječ.
Humanitarna akcija "Kućica za g. Saida"
Puljanka Petra Udovičić, vlasnica računovodstvenog ureda, ponudila se pomoći sestrama Jurić u rješavanju papirologije. Uredu državne uprave predala je zahtjev za pokretanje humanitarne akcije pod nazivom "Kućica za g. Saida", a kod Erste banke otvorila žiro-račun za donacije. Račun se vodi na njezino ime i bit će otvoren do 20. ožujka (Erste&Steiermärkische Bank d.d., IBAN HR4424020063103164066, OIB Petre Udovičić 98544977951, Poziv na broj HR99, SWIFT šifra za uplate iz inozemstva ESBCHR22). Prikuplja se novac prvenstveno za nabavku prostranije montažne ili kamp-kućice u kojoj bi bilo mjesta za Saidove stvari i sve ono što mu ljudi žele darivati.
- Gospodin Said tu želi živjeti. Riječ je o zemljištu u gradskom vlasništvu i u gradskoj upravi su spremni izaći ususret, mada ističu da to nije trajno rješenje. On, međutim, ne želi živjeti u prihvatilištu za beskućnike, niti u domu za starije i to treba poštivati, da živi slobodno, samo u boljim uvjetima. Osim kućice, nabavit ćemo i cisternu za vodu. Dobit ću karticu i sve će se plaćati direktno sa žiro-računa, tako da sve bude transparentno. Novac koji se ne potroši, nakon završetka akcije bit će prenesen na tekući račun gospodina Saida, kaže Petra Udovičić te za ponedjeljak najavljuje radnu akciju čišćenja terena oko Saidove nove kućice za što su se već prijavili sudjelovati članovi pulske udruge Naš san njihov osmijeh.
- Ljudi se mogu uključiti i preko Facebook grupe "Pomozimo našem čuvaru pulskih golubova" ili me kontaktirati na telefon 098/1703839, dodaje Petra. (Duška PALIBRK, snimio Danilo MEMEDOVIĆ)