Večeras će se u elitnom televizijskom terminu, u 20.55 sati, na Prvom programu Hrvatske televizije emitirati "Endrigo 47", skoro jednosatni dokumentarni film u režiji Puljanke Ines Pletikos o glasovitom kantautoru Sergiu Endrigu (1933. - 2005.), rođenom Puljaninu koji je kao dječak 1947. godine s majkom i tisućama svojih sunarodnjaka pod dramatičnim okolnostima morao napustiti rodni grad.
S obzirom na to da je dokumentarac svoju premijeru imao u ne baš gledanom ljetnom terminu, prilikom ulaska Hrvatske u Europsku uniju, tada na Trećem programu HTV-a, večerašnja repriza na Prvom programu svojevrsna je službena premijera.
Osim glazbenog, film se bavi i širim kulturološkim i povijesnim značenjem tih dramatičnih događaja i sudbina. Uz Sergia Endriga u filmu govore i Arsen Dedić, Milan Rakovac te brojni kulturni djelatnici i umjetnici Pule i Istre. U filmskoj ekipi, uz redateljicu, Puljanin je i montažer Ivor Ivezić.
Sergio Endrigo u više je navrata dolazio u rodni grad, a 1990. godine održao i koncert. Dvojac Edi Cukerić i Mauricio Ferlin prije skoro godinu i pol dana odali su Endrigu veliko poštovanje, izdajući dvostruki CD "Hommage a Sergio Endrigo 1947" s 30 njegovih pjesama koje su izveli brojni istarski profesionalci, ali i amateri.
- Odnos Pule i Endriga tematizira i pjesma "Endrigo blues", koju je ekskluzivno za ovaj film na riječi Milana Rakovca skladala Tamara Obrovac.
- Rakovac je napisao "Endrigo blues" i povjerio ga Tamari Obrovac i Urošu Rahovcu, s kojima je i sam odrepao dio poeme u kojoj opisuje hipotetični susret dvije kurijere 1947. godine, u jednoj koja ide iz Pule je Sergio s mamom i bratom bez oca; ide u nepovrat iz svog grada, a u drugoj je Milan s mamom i bratom, idu u Pulu, u novu civilizaciju, opustošenu i kaotičnu. Obojica su bez oca i dida. "Aj poveri voi, aj poveri noi", nariče Tamara…
Veseli refren zborske izvedbe pjesme "L'Arca di Noe'" nadovezuje se na nadrealističko-futurističke slike pjesnika Endriga koji opisuje svoj odlazak iz Pule brodom "Toscana". Pitanje je zašto nas nije zamrzio što smo ga šutnuli u dupe, veli Pletikos.
- Egzil nije kod Sergia Endriga, kao u mnogih drugih koji su doživjeli istu sudbinu, izazvao ogorčenje, optužbe ili osudu. Zašto? Je li zbog toga jer je kao umjetnik uspio patnju kanalizirati kroz pjesmu; zbog toga jer je bio ljevičar, kozmopolit ili nešto treće?
- Koliko znam, Sergio Endrigo prvi je put prešao granicu u našem smjeru na nagovor Arsena Dedića, koji ga je početkom 70-ih dovukao na Splitski festival, napisavši mu pjesmu "Kud plovi ovaj brod". Svoj su svijet, il mondo dei cantautori nastojali, koliko sam shvatila, sačuvati od profaniranja dnevnopolitičkih potreba. Kako kaže Arsen: "Mi ne spadamo, neka mi Bog oprosti, među rulju".
Cijeli njihov opus precizno potvrđuje Arsenovu tezu. Nekolicina Endrigovih pjesama sublimira njegov odnos prema kraju koji je napustio: u tim pjesmama nema gorčine, boli, tuge, jada. Samo ljepota i širina. Ne znam je li to zbog toga što je bio ljevičar ili zato što je bio pjesnik. Možda oboje. (Z. ANGELESKI)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU