Umjetnički kolektiv Montažstroj četvrt stoljeća upire prstom u goruće probleme naše zajedničke svakodnevnice, a obilježavanje 25. godišnjice ovaj zagrebački kolektiv zaključuje predstavom "A gdje je revolucija, stoko?", koja će se premijerno izvesti u srijedu, 15. siječnja u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Predstava je motivirana zabranom Šeparovićeve predstave "Mali čovjek želi preko crte", koja je prošlog proljeća imala samo tri izvedbe, a zabranjena je zbog kršenja autorskih prava korištenjem pojedinih pjesama iz razdoblja novog vala bez dozvole autora. Nova predstava propituje suvremenu komodifikaciju društvenog bunta kojeg je iznjedrio glazbeni album "Paket aranžman" (kultni album Idola, Šarlo akrobata i Električnog orgazma iz 1981.), no govori i o taštini, licemjerju i nedosljednosti u društvu u kojem je osnovna vrijednost novac.
U rujnu je praizvedena na Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu Bitefu, kada je Montažstroj postao prva hrvatska skupina koja je imala priliku otvoriti taj ugledni festival, osvojivši posebnu nagradu žirija. Uoči premijere predstave razgovarali smo s njenim redateljem i osnivačem Montažstroja Borutom Šeparovićem.
- Naslov predstave čini zagrebački grafit anonimnog autora iz polovice '90-ih koji jasno kritizira apatiju ljudi. S vaše autorske pozicije, tko je sve stoka?
- Prvo to sebi mogu reći! Ja sebe isto vidim kao stoku. Umjetnik nije ništa više od stoke. Umjetnik je u najboljoj varijanti opinion maker, a ja nisam niti to. Taj se grafit obraća meni, umjetničkom kolektivu Montažstroj, a onda i svima drugima koji ga mogu razumjeti. Naravno, ovisi kako to ljudi razumiju - gledaju li na 'stoku' kao na nešto pasivno, ili u tome vide 'stoku sitnog zuba' iz '90-ih. Pitanje je interpretativno vrlo otvoreno.
U ozbiljnoj političkoj analizi ta 'stoka' bi se morala odbaciti, a početi raspravljati o 'masi' ili političkom subjektu koji bi mogao iznijeti značajniju društvenu promjenu. 'Stoka' se može dovesti u vezu kako s totalitarnim, tako i s takozvanim demokratskim porecima; može se čitati na jako puno načina. Zanimljivo je da je riječ 'stoka', ta zbirna imenica koja traži vođu, teško prevodiva u neke druge jezike, primjerice na engleski. Mi u regiji jako dobro razumijemo na što se ta 'stoka' odnosi. Autor grafita je u potpunosti pogodio poantu koja je jednako jaka danas, kao i sredinom '90-ih.
- Koliko su umjetnici danas spremni žrtvovati se za javno dobro, a koliko su oportuniji od prosječnog građana, zbog toga jer mnogi ovise o proračunskim kolačima u rukama vlasti?
- Umjetnike vidim kao javne djelatnike i onda moramo govoriti o umjetnosti ili kulturi koju svi kao zajednica želimo. Činjenica je da nas upravo ta zajednica financira, da koristimo javna sredstva i upravo zato smatram da umjetnost mora preuzeti odgovornost za tu zajednicu za koju nastaje. Ali istovremeno, ovisnost umjetnosti o javnim sredstvima čini umjetnike iznimno podložnima različitim vrstama pritisaka - cenzuri i autocenzuri. Čovjek sam na neki način odlučuje što će i koliko reći, napraviti, za što će se zauzeti ili neće.
- Je li autocenzura veći problem od cenzure?
- Cenzura danas nije banalna cenzura koja se sastoji od zabrana i pojednostavljenih verzija crno-bijelog svijeta. Najučinkovitiji oblik cenzure danas je opravdan ekonomskim razlozima. Primjerice, medijska vidljivost danas ovisi isključivo o tome koliko novca imate. Ako nemate ozbiljan novac, vrlo lako ćete nestati iz medija. Autocenzura također postoji, jer svaki umjetnik zna što u ovom sustavu "prolazi", a što ne, iako se o tome rijetko govori. Ali ne bih optužio samo umjetnike za oportunizam - svi smo dio ovog sustava i prilagođavamo mu se iako nam se možda kao takav uopće ne sviđa. Ne bih umjetnike krivio više od drugih. A to što ovise o javnom novcu - pa zamislite tek da ovise o novcu neke korporacije? (Zoran ANGELESKI)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU