"Jako ste dobri prema nama. Razmazit cete nas", porucio je u jednom trenutku John Scofield publici koja je u petak u pulsko Istarsko narodno kazalište došla i iz Zagreba.
Nastup trija Johna Scofielda trebao je biti vrhunac sezone jazza u Istri i cijelo vrijeme u zraku je visjelo pitanje hoce li koncert ispuniti ocekivanja, kako publike tako i organizatora Željka Markovica. On je Scofieldov dolazak uporno najavljivao zadnjih godinu i pol dana na svakom koncertu u sklopu Jazzbina Pula Jazza.
I jesu li ocekivanja ispunjena? Jesu. Petstotinjak ljudi u pulskom kazalištu velikim je pljeskom pozdravilo dolazak na scenu Scofielda i društva te ovacijama ispratilo njihov zadnji naklon.
Jedno je papagajski pricati o Scofieldu kao jednom od najvecih jazz, odnosno fusion gitarista kojeg svrstavaju u "veliku trojku" uz Frisella i Methenyja. Nešto je sasvim drugo prisustvovati koncertu tog sjajnog glazbenika i njegovih jednako kvalitetnih prijatelja. To se jednostavno treba cuti uživo.
Pustimo nacas njihovu neospornu kvalitetu, ono što impresionira je kako nestaju granice izmedu jazza, rocka i bluesa dok ova trojica sviraju. Ovo je više od jazza, što se posebice vidi u zadnjoj skladbi prije bisa, nazvanoj "Low Road".
Skladba nije toliko brza, ali zato je prilicno snažna zahvaljujuci basu koji svira Swallow. No onda Scofieldova gitara opet preuzima glavnu rijec te veliki majstor naprosto rastura, ali zadnja rijec pripada Stewartu cije bubnjanje podsjeca na nadolazeci vlak. Što je ovo - rock, jazz, blues? Koga briga. Bitno da je dobro. Bio je to koncert odsviran s puno žara i u višoj brzini, bez previše usporavanja tempa.
Dok Scofield, Swallow i Stewart sviraju publika ih sluša, pažljivo. Grmljavina aplauza ide prije i poslije svake pjesme, za svako Scofieldovo obracanje auditoriju, za svaku njegovu, Stewartovu ili Swallowljevu solažu. I onda - tišina.
Dok izvodi solo u jednoj od rijetkih balada koje su mu se našle na repertoaru, publika ga gotovo pobožno, hipnotizirano sluša. Nitko ni da zucne, da se zakašlje ili da neka od stolica zaškripi. Nije da smo prvi put ovo doživjeli u Puli, ali stvarno je nešto što se ne vida cesto. Savršen koncert i prava publika, ljudi koji vole jazz i osjecaju ga, kako oni na bini, tako i oni u gledalištu.
Ni Scofield nije krio zadovoljstvo nastupom. Osim što je nekoliko puta pohvalio publiku, grad pa cak i hranu, želeci prisutnima jasno dati do znanja da unatoc napornoj turneji dobro zna gdje je došao, rijeci hvale imao je i za pulsko kazalište i dobru akustiku. Draže mu je, kako rece, nastupati na ovakvom mjestu nego u nekim smrdljivim jazz klubovima.
Da se nije radilo o pukoj kurtoaziji, uvjerili smo se nakon koncerta kada smo s njim razmijenili nekoliko rijeci. Iako nije krio da je umoran, jer su u Pulu došli iz Austrije i potom produžili za Italiju, bio je nasmijan i jako dobro raspoložen, baš kakav je bio cijeli koncert, tako da ne treba olako odbaciti njegovu poruku "Nadamo se da cemo doci opet", koju je uputio pred kraj nastupa.