Da dimnjaci mogu biti zanimljivi objekti za fotografa, nedavno je dokazao pulski fotograf-amater Drago Struna. O dimnjacima su napisani eseji, zanimljive rasprave, spominju se u pjesmama, a akademik prof. dr. sc. Rudolf Lončarić, inače građevinar, na tu je temu napisao opsežnu knjigu. Kompozitor, libretist i režiser Ivo Tijardović napisao je operu "Dimnjaci uz Jadran". U povijesti se čak i porez plaćao prema broju dimnjaka na kući - više dimnjaka, bogatija kuća, veći porez.
Sve to navelo je pulskog srednjoškolskog profesora Draga Strunu, koji svaki svoj slobodni trenutak koristi za istraživanje i fotografiranje ljepota Istre (nezaboravne su njegove serije fotografija o istarskim orhidejama i posebno slapovima), da "prošara" pulskim krovovima u potrazi za njihovim zanimljivim dodacima - dimnjacima.
- Dimnjak znači toplinu, toplina sreću, a sreća život, tako je naslovio svoje malo istraživanje Struna. I ne samo to. Kao dio ognjišta, više od drugih dijelova kuće, dimnjak predstavlja i simbolizira život, koji bez vatre i topline ne može opstati.
A dimnjačar? Dimnjačar je posrednik između prevrtljive sreće i čovjeka. To bar svi znamo jer - onaj tko se primi za gumb kad se mimoiđe s njime, može postati miljenikom sreće. No, izvor života i sreće svakako su djeca, a veza između djece i dimnjaka više je nego sadržajna i obimna.
- Djecu rode spuštaju mami i tati kroz dimnjak. Zato se rode gnijezde na dimnjacima. Sveti Nikola daruje djecu kroz dimnjak. I Djed Božićnjak daruje ukućane opet kroz - dimnjak. Neosporno, bez dimnjaka nema sreće, zaključuje autor fotografski prikaz pulskih dimnjaka.
No, kao što to i jest u životu, uvijek postoji i druga strana. Ona malo ozbiljnija. Ljudi bez ognjišta i doma nisu sretni jer ognjište simbolizira i roditeljsku kuću, obiteljski dom, nacionalnu grudu, zavičaj. Mnogi su u tuđini, daleko od svog doma, tek snatrili o toplini koju ispušta dimnjak s krova njihova doma, njihova ognjišta.
Mnogi su umrli ugrijani tom mišlju i slikom, baš kao što ih je nekad grijalo pravo ognjište. Može se reći da je ognjište baš kao i majčino krilo, majčine tople grudi koje de facto i simbolički čine život.
Imao je Drago Struna što fotografirati i penjati se po gradskim krovovima i terasama. Onako načičkani, posebno u starom dijelu grada, izgledaju kao kućice za ptice najraznovrsnijih arhitektonskih, graditeljskih i umjetničkih stilova. Čini se ponekad da su graditelji čak imali više slobode u "stvaranju" dimnjaka doli same zgrade. Između TV-antena to su kućice na kućama s prozorčićima, kapicama, stupovima, ulegnućima... Obogaćene drugim građevinskim materijalima, obavezno prošarane zagasitim crvenilom cigle, neke kao da su još iz antičkih vremena jer ih krase "jonski" stupovi, neke imaju roščiće od cigle, druge su kao vitke kule ili tek odmorište za ptice. Ili pak - nosač za antenu.
Poneki se čine kao da su rezultat igre arhitekta pa nije riječ o dimnjaku nego o crkvici s ložom i zvonikom, pored nje je prava katedrala, a malo dalje gradska kula. Neki dimnjaci su kao nadgrobni spomenici s limenim lampionima… Grad u gradu. Život ponad života. (V. MEDVEDEC, snimio Drago Struna)