Izložba koja će se sutra s početkom u 20 sati otvoriti na De Villeovom usponu u sklopu projekta "Mladi na usponu" prikazat će fotografije nastale tijekom jednomjesečne avanture dviju Puljanki u Portugalu, Sare Vižintin i Maje Šimonović. Svojevrsni je to rezime njihovog putovanja tijekom kojeg su propješačile 460 kilometara, a na kojem su ih pratili Canon, upravo vrhunskom fotografskom opremom, AdNatura Sport patikama, a uskoro se očekuje i fotoreportaža u časopisu Outdoors.
Mistična Sintra
- Bilo je doista teško od 1.500 fotografija odabrati 22, ali uspjela sam i to ćemo prikazati Puljanima i drugim gostima koji u srijedu budu došli na De Villeov uspon. Nekako je cijeli presjek putovanja Portugalom bilo teško sažeti, ali uspjela sam, kaže nam uvodno Sara Vižintin.
Na put su se otisnule iz Pule 18. travnja, a vratile su se 20. svibnja. U tom periodu obišle su gotovo cijelu portugalsku obalu. Krenule su iz Fara, došle do Lagosa, pa uz obalu do Lisabona, tamo se četiri dana odmorile, pa prošle u Sintru koja je, ističe Sara, baš magična, mistična, sva u dvorcima. Potom su se uputile u Coimbru, pa u Aveiro na surfanje, naučile surfati, i nakon toga stigle u Porto gdje su također provele četiri dana prije povratka u Pulu. Najupečatljivije joj je, kaže, bilo prvo kupanje u oceanu.
- Taj dan hodali smo 30 kilometara i negdje sredinom dana uočila sam plažicu do koje se trebalo spustiti malo težim putem. Nigdje nikoga, a barem kilometar plaža, slapovi i zelenilo i litice pružalo se ispred nas. Bio je s nama Lines, još jedan Nijemac kojeg smo putem upoznale, i odluka je bila da se upravo tu okupamo. Spustili smo se nekim stepenicama, pa potom nekom špagom i odjednom smo se našli sami na toj plaži, okupali se u oceanu i stvarno je tu bila ta posebna energija i valovi. Baš lijepo, drugačije, gotovo u dahu ispričala nam je Sara.
Vuk samotnjak
Putem, kaže, nisu srele nikakve opasne životinje, čak niti zmije, već samo jako puno pasa lutalica, divljih pasa.
- Imala sam jedan bliski kontakt s divljim psom. Jedan mi se pas naguravao u torbu, bio je čak i agresivan, ali smo brzo prošle i popele se u brdo. Tada sam nazvala održavatelje rute da pripaze na pojavu tih agresivnih pasa, jer smo od ljudi koje smo sretali putem saznali da su imali ista neugodna iskustva. Osiguravatelji su nam se zahvalili i rekli da će se pobrinuti da se to više ne događa, ispričala nam je Sara.
Dnevno su prolazile oko 25 kilometara, a nakon othodanih 460 kilometara odlučile su malo i uživati, probati surfati, razgledati cijeli Lisabon i Porto… Odradile su i utrku, zauzele 18 i 19 mjesto, a u cilju su i rekli da su iz "Hrvatske, Zagreb". Iako nisu bile iz Zagreba saznanje da znaju za Hrvatsku ih je oduševilo.
- Znaju za Hrvatsku, ali i mi smo nahvalile našu prirodu jer se i mi imamo čime pohvaliti. Meni se Portugal više sviđa jer sam taj tip: pješčane plaže su savršene, kilometarske, gdje god pogled seže, pa ocean… to je jedna drugačija ljepota od ove naše. Imale smo sreće i s vremenom, jer je bilo uglavnom sunce. U Portugalu vrijedi izreka da proljeće neće proći dok ne prođe tisuću kiša, što je bilo malo demotivirajuće, ali nama se pokazalo da nije točno. Imale smo uglavnom sunce, sve do Lisabona gdje nam je kiša u tom gornjem dijelu malo poremetila hodanje, ali do tada bilo je lijepo i temperature oko 30 stupnjeva i više. Jedino smo zbog kiše odustale od uspona na planinu, bilo je nevrijeme pa su nam i lokalci savjetovali da ne idemo, kaže nam Sara.
Pripreme za ovaj put trajale su od prosinca prošle godine, iako su zacrtano izmjenjivale ovisno o savjetima lokalnog stanovništva koje im je rado pomagalo i savjetovalo ih, tim prije što su cure. Već sada Sara planira slijedeću avanturu, možda već u listopadu, i to u Norvešku, Irsku ili Maroko, ali ide sama.
- Sve je to jedna velika škola, a ja sam tijekom ovog iskustva shvatila da sam vuk samotnjak i da ću dalje sama. U planu su mi i neke teže ekspedicije, ali o tom-potom. Sada su se kotačići pokrenuli, teško ih je zaustaviti, goni me želja da idem opet, i dalje, dalje, kaže Sara.
Camino više nije put duhovnosti
Pomalo je razočarana i sada već tradicionalnim Caminom koji je zavjetni put, ali, kaže Sara Vižintin, da su ga strašno komercijalizirali.
- Upoznali smo ljude koji su triput hodali Camino i koji su nam rekli da je to sada užas, sve asfaltirano, nema prirode, nema uživancije, a ovdje smo mi u danu znali sresti svega dvoje, troje ljudi i to kako idu u kontra smjeru. Sveukupno smo upoznali četiri Nijemca, ostalo smo bile same, sam hodaš, nema žive duše. Kada smo hodali kroz plantažu pluta, bila je to ravnica, pijesak, 120 kilometra, tri kilometra ispred i iza sve ravno, nigdje nikoga i taj Nijemac koji je bio s nama je baš iskomentirao: "Da smo na Caminu, ispred nas sada bi bilo stotinu ljudi, iza nas barem 50, pa ti uživaj u samoći. Kakva duhovnost, to više nije onako kako je bilo zamišljeno. (S. ZRINIĆ TERLEVIĆ)