Samo tri i pol kilometra od Rovinja, tek tristotinjak metara od Rovinjskog Sela, na sedam tisuća četvornih metara prostire se ranč Moncerlongo, u vlasništvu obitelji Bottai. Pronaći ih i posjetiti iznimno je lako. Dovoljno je svog limenog ljubimca istjerati s glavne ceste, skrenuti dvadesetak metara u bošku i parkirati. Nakon što zaključate auto zakoračit ćete u drugačiji svijet - suživot prirode i čovjeka, čovjeka i konja.
Fotoreporterkin i moj susret sa stanovnicima ranča bio je čudesan. Dva dobroćudna psa čuvara lajala su mašući repom u znak pozdrava, kokice i guske su se uznemirile, a širok osmijeh na licu Nataše, vlasnice i domaćice, dao nam je do znanja da smo na pravome mjestu. A onda smo uočile čovjeka na konju. Onako sjedinjeni izgledaju k'o jedno. I dok vičem "vau", Jelena je daleko pribranija. Hvata se fotoaparata, trči, namješta i nezaustavljivo klika. Svaka nova fotografija dojmiljivija je od prethodne.
- Sviđa vam se?, dovikuje u galopu Gianluca, i sam svjestan ljepote prizora. I dok jahač i konj nastavljaju pozirati, s Natašom se udaljavam do konjušnice. Ondje je u zasebnim boksovima smješteno deset konja, i ne znaš kojeg ćeš prvog pogledati. U meni se valjda budi majčinski instinkt pa se zaustavljam kod šestomjesečnog ždrijepca, prvog oždrjebljenog na farmi. Pogled mi je skrenuo na tog vatreno crvenosmeđeg ljepotana i zato što se valjao po sijenu. Bila sam uvjerena da je bolestan jer naučih iz kaubojskih filmova da konj leži samo kad je jako bolestan ili ugiba. "Pogrešno", objašnjava mi Gianluca i dodaje da uistinu konji vrlo malo spavaju, u prosjeku samo sat i pol dnevno, ali legnu i kad su sigurni i kad se igraju.
Mladu obitelj Bottai čine Gianluca, Nataša te dvije djevojčice, od šest i pol te dvije i pol godine. Upitali smo ih odakle interes za konje, za život u prirodi?
- Kao vrlo mlad radio sam različite poslove, no usprkos činjenici da sam "rođen na betonu" i moji su roditelji gradski ljudi, mene je uvijek privlačila priroda, napose životinje. Jedno sam vrijeme u Trstu radio kao dostavljač. Međutim, ritam i užurbanost grada koji melje sve prirodno i humano nisu mi se svidjeli. S obzirom na to da imam diplomu agro-turističkog djelatnika, proveo sam 13 godina na farmi, gdje sam naučio proizvoditi sir, skutu i meso, bio pastir i bavio se uzgojem ovaca i konja, znao sam što želim i što je moj profesionalni odabir. Srećom, i Nataša je imala slične snove - vlastitu farmu i suživot s prirodom, objašnjava Gianluca, koji je u međuvremenu stekao i diplomu trenera konja.
- Konji su uistinu predivne životinje i ako s ljubavlju radite s njima, pružate im pažnju i njegu, oni će vam istom mjerom vratiti, zaključuje te podsjeća na kultni film "Šaptač konjima". Pitamo ga je li i on jedan od rijetkih ljudi koji komunicira s konjima, na što samo odmahuje rukom.
- Doista, riječ je o predivnom filmu. Međutim, smatram da je Monty Roberts kao trener konja promovirao prirodne jahačke tehnike koje ne podrazumijevaju kroćenje životinje bičem, žvalama i uzdama, već korištenjem neverbalnog jezika koji naziva Equus. Jesam li šaptač konjima ili nisam - nebitno je. Važno je da konje cijenim i poštujem. Oni su moji i prijatelji i radnici, da ne kažem turistički radnici, uz čiju pomoć mnogim zaljubljenicima u jahanje koji su kod nas tijekom čitave godine pružamo i donosimo puno radosti, odgovara Gianluca. (piše N. ORLOVIĆ RADIĆ; snimila J. PREKALJ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU