O kakvoj je glumačkoj veličini riječ pokazale su ovacije publike u ceremoniji otvaranja jubilarne 60. Pule, kojima je preksinoć dočekan u prepunoj pulskoj Areni. I za vrijeme našeg jučerašnjeg jutarnjeg intervjua na Korzu prilazili su mu uzbuđeni ljudi, molili zajedničku fotografiju. Svima je izašao ususret.
U slučaju ove glumačke legende, ali i redatelja i producenta Ljubiše Samardžića nema dvojbi - osim što je zasigurno jedan od najstarijih aktera filmske Pule (ta ljubav naime traje već 50 godina, od 1962. godine i filma "Prekobrojna" u kojoj je glumio s 'vječitom filmskom partnericom' Milenom Dravić), on je najnagrađivaniji glumac u povijesti pulskog filmskog festivala; osvojivši šest Zlatnih Arena - tri za glavne i tri za epizodne uloge ("Bombaši", "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj", "Rad na određeno vrijeme, "Savamala", "Crvena zemlja", "Doktor Mladen", "Specijalno vaspitanje"), a, usput, ne treba preskočiti ni Zlatnog lava u Cannesu za ulogu u "Jutru" Puriše Đorđevića.
Najšira publika pamtit će ga posebno po rolama u partizanskim spektaklima "Bitka na Neretvi", " Valter brani Sarajevo", a vjerojatno najviše po glavnim rolama u dvije televizijske serije - po maestralnoj ulozi Crnog Roka u kultnoj seriji "Kuda idu divlje svinje" i kao Šurdu u "Vrućom vetru".
Koja Vam je najdraža Zlatna Arena? Vjerojatno Vam je za uzlet u karijeri najznačajnija "Prekobrojna", no koji Vam je film najdraži, najintimniji?
Ništa ne znači šest Zlatnih Arena u odnosu na ono kako me publika ispraćivala iz Arene. Već prvom pojavom s tri-četiri filma, mislim pritom na "Prekobrojnu", "Peščani zamah", "Kozaru", ispratili su me onako kako sam zaista nisam očekivao. Ti aplauzi su mi dozvolili da postanem neka ličnost koju će svijet redatelja prepoznati i istovremeno mi darivati štošta od tih interesantnih filmskih uloga.
Jeste li na počecima karijere očekivali takve reakcije?
Nisam u počecima. Ne, ne. Čovjek je ustvari uvijek u iskušenju, pred velikim ispitom, pred velikom provjerom - hoće li njegovo djelo, njegova kreacija odzvoniti u gledalištu. Sudeći prema Vespazijanovoj areni, koja sama po sebi predstavlja povijesnu čaroliju, a istovremeno i filmsko gigantsko mjesto, mene su te najranije pozitivne reakcije ponijele, ali nisam izgubio glavu, nego sam iščekivao nove izazove. Iz godine u godine dobivao sam različite uloge, dobio sam veliko povjerenje. U svaku filmsku ulogu koju sam gradio uložio sam sebe, uložio sam svoju dušu, svoje srce, svoj karakter, svoju ćud i nadasve, ono što je možda najznačajnije, jednostavnost, životnost i realnost. (Zoran ANGELESKI)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU