Ovogodišnji zagrebacki sajam knjiga Interliber, koji je proteklog tjedna privlacio ljubitelje knjiga u peti i šesti paviljon Zagrebackog velesajma, ostavio je dvojak dojam. Bolja je organizacija prostora - izmedu štandova je bilo puno više mjesta nego prijašnjih godina, pa se izmedu njih moglo puno lakše prolaziti. Dojam je mnogih nakladnika i trgovaca knjigama da su se na ovogodišnjem Interliberu knjige puno bolje prodavale nego na dva-tri prethodna.
I doista, na blagajnama štandova vecih nakladnika na trenutke je znalo biti kao na blagajnama supermarketa: kupci su u redovima stajali s knjigama u ruci, a pitanja ima li ove ili one knjige i gdje se ona može naci pljuštala su toliko ucestalo da blagajnici nisu na njih stizali odgovoriti.
Toplo se nadam da je i manjim nakladnicima, koji možda i nisu mogli poput Profila, VBZ-a, Školske knjige, Ljevaka, Algoritma i drugih iz "te" kategorije, ponuditi popuste od 50, 70 ili cak 90 posto ili oglašavati "totalne rasprodaje", išlo barem upola dobro nego velikima, tim više što su mnogi koje znam nakon lanjskog debakla - više ih je koštao zakup štanda nego što su uspjeli zaraditi prodajom knjiga - odustali pojaviti se na ovogodišnjem sajmu.
Gdje su autori?
Prodaja ipak nosi dobar dio motivacije, uspješno vracanje novca uloženog u objavljivanje knjiga urodit ce entuzijazmom u stvaranju i ponudi i drugih, nekomercijalnih programa ovakvih manifestacija kakvi su sajmovi knjiga - a tu je ovogodišnji Interliber malko zakazao.
Naime, promocijski programi ovogodišnjeg Interlibera bili su prilicno siromašni - književnošcu. Promocijski program ispunjen predstavljanjima monografija, prirucnika, udžbenika, vodica i strucne literature, bez ijednog poznatijeg hrvatskog pisca u programu, stvarno nije primjeren sajmu knjiga koji želi biti središnji, najveci i najvažniji u državi.
Nedavno sam pohodio beogradski sajam knjiga, i mogu, usporedbe radi, primijetiti da su promocijski programi u Beogradu sastavljani prije svega radi pisaca koji su u tom trenutku aktualni, tamo se gotovo ne može dogoditi da knjiga koja je na sajmu "važna" ne bude "pokrivena" nazocnošcu i javnim nastupom njenog autora. Na zagrebackom Interliberu je tako, u nedostatku književnih zvijezda, jedna od najposjecenijih promocija bila ona publicisticke knjige "Povijest gej i lezbijskog života i kulture" u koprodukcijskom izdanju zagrebackog "Sandorfa" i beogradskog Red Boxa, a znanstvenofantasticna supkultura lijepim je odazivom pocastila i promociju prve knjige mladog SF autora u usponu, Danijela Bogdanovica, koji je predstavljao svoju zbirku prica "Najveca igra u svemiru i šire".
Nakon Beogradskog sajma knjiga i zagrebackog Interlibera, uskoro nam slijedi pulski Sajam knjiga, cime se zakljucuje jesenja sezona najvažnijih sajmova knjiga u regiji (nedavno je, sredinom rujna, po prvi put održan Jesenski sajam knjiga u Sarajevu, koji se medutim do naših medija nije uspio probiti), pa bi logicno bilo usporediti neke znacajke koje sva tri sajma cine slicnima ili razlicitima.
U Puli nesputano
Prije svega, velicina sajma: ona proizlazi iz logike prostora i tržišta, i kad kažemo da je po velicini prodajnog prostora i broja izloženih knjiga beogradski sajam najveci, za njim zagrebacki, i za njim pulski, rekli smo cinjenicu koja proizlazi iz pukih fizikalnih velicina. Sva tri sajma imaju neke internacionalne dimenzije, ali one nisu jednake u svome ostvarenju: dok na Beogradskom sajmu ima puno više nakladnika i štandova s podrucja bivše Jugoslavije, na Interliberu uopce nema (ili ih ja nisam vidio, barem na samostalnim štandovima) nakladnika iz Srbije, a ni iz Slovenije, dok ih nekoliko ima iz Bosne i Hercegovine.
Osobno sam svjedocio porastu prodaje knjiga na ovogodišnjim sajmovima u Beogradu i Zagrebu, no što se Pule tice, ovaj se naš sajam od dva prethodna razlikuje upravo po organizaciji prodaje knjiga. U Beogradu i Zagrebu nakladnici imaju vlastite štandove za koje placaju zakupninu organizatoru odnosno vlasniku sajamskog prostora, sami moraju svoj štand urediti, kao i zaposliti ljude koji ce im prodavati knjige. U Puli nije tako, u Puli se sve knjige prodaju u organizaciji organizatora sajma, nakladnici ih moraju samo donijeti ili poslati; ne moraju dežurati za svojim štandovima ni brojati novce. Zato se na pulskom sajmu svi koji imaju veze s knjigom mogu osjecati puno slobodnije, i zato je "Sa(n)jam knjige u Istri" puno više festival knjiga i autora nego sajam, a promocijski programi na pulskom sajmu u svakom su slucaju bogatiji, bolji, atraktivniji i posjeceniji nego beogradski ili zagrebacki zajedno.
Naime, spomenuo sam da Beogradski sajam vodi posebnu brigu o promocijama te da ih ima puno, ali su one smještene u posebne sajamske sale koje služe samo za promocije, malko su "udaljene" od knjiga, pa stoga i nisu bogzna kako posjecene. Nisu baš žestoko posjecene ni na Interliberu, iako su tamo u središtu sajamske hale. I u Beogradu i u Zagrebu sajmovi knjiga ograniceni su radnim vremenom i prostorom, dok se u Puli sajam ne dogada samo u Domu hrvatskih branitelja, vec i na drugim lokacijama u gradu, i za dnevnog vidjela, i u vecernjim satima. Zato su Beograd i Zagreb, zakljucit ce vecina ljudi s kojima sam o tome razgovarao, zapravo neka vrsta trgovackih centara za knjigu, tamo se dolazi "prometovati" knjigom, dok je duh Pule kao knjižno-sajamskog dogadaja i grada ponajviše u vremensko-prostornoj oazi za srdacna, nesputana i prijateljska druženja uz knjigu i oko knjige. (Napisao i snimio Davor ŠIŠOVIC)