Ako Tom Jones u ponedjeljak nije uspio pokoriti Zagreb, uspio je to samo dan kasnije napraviti fenomenalni Sade. I treba reci fenomenalni, a ne samo fenomenalna, jer Sade je bend koji je, predvoden - sad se može reci - fenomenalnom Sade Adu, a pogonjen izvrsnom koncertnom produkcijom, došao pokazati Zagrebu kako se rade pravi koncertni spektakli. Ne nametljivi, bombasticni, pirotehnicki cirkusi, nego suptilna sinergija (grozna, ali potrebna rijec) vizualnog i auditivnog.
Ako je netko od 10-ak tisuca posjetitelja mislio, a sigurno je mislio, da ce se "smooth jazz", gotovo kabaretski Sade izgubiti u velikoj Areni te da ce sve to skupa biti glazbena žrtva na oltaru zarade, potpuno se prevario.
Ovaj "mekodžezni" odmak od dominantnog suvremenog R&B-ja, potpomognut maestralnom režijom koncerta, u potpunosti je uspio napuniti Arenu jednako zvukom i slikom. I doista je teško ne govoriti podjednako i o jednom i o drugom, iako se mora reci da je bio pravi užitak slušati jedan mocan vokal koji ne zavija i ne prenemaže se u sveprisutnoj R&B maniri.
Sadein alt, hrapav i mazan, nije tehnicki najimpresivniji glas koji se može cuti, ali kad se glasnice potpuno zagriju i pjevacica opusti, teško je ostati ravnodušan.
A uz Sade zvijezda je koncerta režija. Vec je uvodna "Soldier of Love" pokazala da ce se tu dogadati zanimljive stvari. Velika pozornica okružena je poluprozirnom zavjesom, a bend izlazi iz pozornice.
Zavjesa nestaje i ukazuju se tri video zida na kojima se od tad nadalje nece prestati vrtjeti najrazlicitiji impresivni vizuali, od kadrova snimljenih jednom od valjda deset odlicno postavljenih kamera, preko animiranih i stripoidnih filmova pa sve do pravih malih pseudoobiteljskih filmica koji prate ili dopunjuju pricu pjesme. Program koji se vrtio na video zidovima, a koji je pratio hitove "Smooth Operator" i "Jezebel", mogao bi komotno, i nemontiran, konkuritati za najviša priznanja na MTV-jevim nagradama za videospotove.
Treba li uopce spominjati da je i zavjesa o kojoj je bilo rijeci ranije bila zapravo jedno veliko platno na kojem se takoder odigravala drama ili igra, ovisno o kontekstu pjesme. Pa kad koncert završi Sadeinim uzdizanjem na pozornickom "elevatoru" u jarko crvenoj haljini izvodeci "Cherish the Day", dok se na toj zavjesi projicira crno-bijeli grad s visokim tornjevima, sve se skupa amalgamira u sliku kojoj rijeci ne trebaju. Treba je jednostavno vidjeti.
Sade je inace pružila presjek svoje glazbene karijere, otpjevavši uz nešto pjesama sa zadnjeg albuma "Soldier of Love" i sve svoje najpoznatije hitove, uz spomenute još i "Is It a Crime", "Paradise", "Sweetest Taboo", "No Ordinary Love" i "By Your Side" za kraj glavnog dijela koncerta.
A ako se sve te izvedbe jednom, za xy godina i ne budu pamtile same po sebi, ostat ce zasigurno povezane sa slikom koju se teško može zaboraviti - režijom koncerta koja bi u sprezi glazbe, svjetla, kostimografije, scenografije i videoprojekcija mogla uci u udžbenike kao teško dostižni uzor.