Sabrina Benussi (1964.), Rovinjka s tršćanskom adresom, u pedeset minuta snimljenog i montiranog materijala u kojemu se arhivska građa nadopunjuje autorskim igranim i animiranim filmom, u svom filmu "Vedo Rosso" (Vidim crveno) uspjela se ležerno i ironično obračunati s vlastitom poviješću koja je ujedno i povijest ovih naših krajeva u vrijeme Titovog socijalizma.
Film se toliko dopao talijanskoj publici da je nagrađen prvom nagradom u kategoriji "Zone cinema" na nedavno održanom Trieste Film Festivalu, koji se već 24 godine bavi filmskim ostvarenjima iz zemalja srednje i istočne Europe.
- Povijesni revizionizam danas je izuzetno agresivan.
- Kaže jedna poljska poslovica: "U našim krajevima budućnost je znana, sigurna stvar, naprotiv povijest se stalno mijenja". Demokracija mora prihvatiti i takva mišljenja koja, primjerice, negiraju holokaust, iako je takva interpretacija povijesti skandalozna. S druge strane, čitanje povijesti ovisno je o trenutnim problemima, često ljudi znaju reći: "Bilo je bolje kad je bilo gore".
To je logika trbuha, stomaka. Zato svoje učenike tjeram da razmišljaju, nudim im sve da bi mogli samostalno suditi.
- Zašto ste odlučili ispričati priču o svom djetinjstvu i mladosti?
- Htjela sam ispričati život generacije kojoj povijest nije ponudila priliku odabira. Neki su istarski Talijani nakon Drugog svjetskog rata otišli, neki su ostali: mi smo proizvod odluka naših roditelja. Ujutro bismo u školi bili maleni pioniri, navečer prije spavanja gutali smo reklame "Carosello" živjeli smo s granicom koja je određivala naš svakidašnji život, zapad, istok, komunizam, kapitalizam.
U svibnju bismo se pripremali za slet u povodu Titovog rođendana, u srednjoj školi pohađali smo predmet Općenarodna obrana i zaštita: gađali smo puškom M48, a sjećam se da sam na poligonu odbila primiti pušku i zaradila jedinicu. Mrzim taj militaristički duh. (E. VELAN)
CIJELI RAZGOVOR PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU