Helena Sablić Tomić, znanstvenica, književna teoretičarka i kritičarka, dekanica je Umjetničke akademije u Osijeku, gdje predaje kolegije iz područja književnosti. Njena najnovija knjiga "Uvod u hrvatsku kratku priču" objavljena je u biblioteci Uvodi zagrebačkog Leykam internationala, a predstavlja sasvim logičan slijed njenih znanstvenih interesa, ali i čitalačke strasti.
Helena Sablić Tomić na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je 1997. godine magistrirala s temom "Kratka priča devedesetih – biblioteka i autori časopisa Quorum", a 2001. je obranila doktorsku disertaciju naslovljenu "Modeli hrvatske suvremene autobiografske proze".
Između brojnih nagrada kojima je do sada nagrađena izdvojimo posljednju u nizu - na međunarodnom skupu "Dani eseja" koji se u svibnju održao u Strugi u Makedoniji dodijeljena joj je nagrada '"Ars longa, vita brevis", za najbolju prevedenu knjigu eseja – "O strasti, čitanju i dokolici"' (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011; makedonsko izdanje 2013).
Njena najnovija knjiga kao i bogate kulture osječko-pulske veze, povod su za razgovor s Helenom Sablić Tomić.
Vaš "Uvod u hrvatsku kratku priču" otvarate primjerom iz Pule. Riječ je o zbirci priča Vlatka Ivandića "Ljubavne priče iz grada kraj mora." Je li riječ o ženskoj sentimentalnosti?
- Otvorila sam predavanja o hrvatskoj kratkoj priči primjerom jedne dobro napisane zbirke mladog pulskog autora jer mi se činilo da upravo ona demantira mišljenja npr. nekih manifestacija Centra za ženske studije iz Zagreba kako je kratka priča ženskoga roda. Autor se u njoj bavi, nazovimo ih samo uvjetno, ženskim temama kao što su osjeti, patetična tjeskoba i distancirana osama, socijalni konzervatizam i lažni moral, zaljubljenost, ranjivost, zanesenost, iščekivanje, žudnja.
Uhvatio se on vrlo spretno u prozni koštac i s urbanom antropologijom s početka 21. stoljeća, protokom vremena kao i s tranzicijskom otuđenošću koja je uvučena u kamene pločnike nekih rezigniranih gradova. Suptilno je pri tome osluškivao različita stanja zaljubljenosti da bi ih potom preoblikovao u mapu nježne, ali i opore iskonske osjećajnosti. Ova preporuka za čitanje satkana je od osnovnih poetičkih mjesta koje je Ivandić upisao u naraciju kratkih priča, a koja se prepoznaju u različitim teorijama kojima se ista definira.
Mogu se dakle kroz njegove priče otvoriti i ona pitanja mogućnosti rodnog određenja nekog književnog žanra, njegovo terminološkog određenje te nas uvesti u generičke osobine kratke priče. I zaista mi se dopala ova njegova knjiga, za razliku od one koja joj je prethodila.
U uvodnoj napomeni ističete da i u ovom djelu kao i u knjizi "Gola u snu" iz 2005. godine nastavljate svoje istraživanje ženskog identiteta. Što je tome razlog?
- Ženska proza je ona prema kojoj se svjesno ili nesvjesno usmjerava moj čitateljski izbor. Propitivanje mijenjanja odnosa žene i teksta od osamdesetih godina prošloga stoljeća kada se počeo ozbiljnije definirati fenomen ženskoga u tekstu za razliku od devedesetih kada su se razotkrivale dimenzije ženskoga identiteta pa sve do dvadesetprvoga stoljeća za mene je poticajan posebice ako književnica hoće i zna djelovati u prostoru stvarnosti i odrediti se prema njoj.
Danas se ženska proza ne zaustavlja na pogledu prema nepotpunom i fluidnom ženskom identitetu koji propituje zbilju da bi spoznao vlastitu osobnost, već se javnim govorom dešifriraju kodovi urbanog, povijesnog i kulturnog prostora, onih mjesta i nemjesta u njima. Mislim da hrvatske književnice ne vode pri tome računa o tome što će drugi misliti o njima.
Njihov osobni vrijednosni sustav je taj kojim se uspostavlja kod aktivnoga mišljenja da bi se moglo stupiti sa zadanim kanonom u otvoreni i javni dijalog. Upravo su, po mojem mišljenju, ženski prostori oni koji pozivaju na djelovanje, na nijansiranje osobnoga odnosa prema javnim i privatnim događanjima, iskustvenim činjenicama i sudbinama preko područja dobro razrađenih tema koje su vezane uz tri vanjska prostora (urbani, politički, kulturni), dva privatna (kuća, obitelj) i jedan intimni.
Zanimalo me, i zanima me još uvijek, jesu li i teme kratkih priča koje potpisuju autorice one koje osporavaju univerzalizaciju iskustva najčešće deformirane stvarnosti ili je pak njihovo ukazivanje na važnost privatnog, emocionalnog i osobnog aspekta samo jedno žensko viđenje identiteta, vremena i povijesti bez obzira o kojemu je vremenskom razdoblju riječ. (Bojana ĆUSTIĆ JURAGA)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU