Kovač je danas prilično rijetko zanimanje iako su ne tako davno kovači bili na visokoj cijeni, danas se malo ljudi odlučuje posvetiti tom starom, čak drevnom zanatu. Jedan od njih je Anton Tominić, vlasnik kovačnice Istrakov u Pazinskim Novakima, koji je vještinu, ali i mnoge tajne kovanja željeza i vladanja vatrom na kovačkom ognjištu najviše naučio od svog oca od kojeg je naslijedio i ime.
Anton se školovao za strojobravara, a nakon što je neko vrijeme proveo struci u ciglani u Cerovlju i buzetskom Cimosu, odlučio je vratiti se u Novake i naslijediti obiteljsku tradiciju koju njeguje i unapređuje već 35 godina. Tominići su najprije imali kovačnicu u novačkom zaselku Flegari, ondje je Antonov otac uglavnom kovao razne poljoprivredne alate koje je prodavao na sajmovima diljem Istre. Iako i Anton kuje lijepe i dobre kosire i rankune, opredijelio se za izradu alata za industriju, a danas to radi uglavnom za pulski Uljanik i pazinski Kamen.
- Posla još uvijek ima, ali ne kao prije, kaže Tominić. Ranije je imao dva, tri zaposlena, a sada radi sam, a ponekad mu, onako obiteljski, pomaže sin Viktor. "Kriza je uzela svoje", kaže, prevrćući željeznu šipku koja se žari u kovačkoj peći. Od nje će iskovati "piket" čekić za skidanje "šljake" s vara u Uljaniku. Ranije je osim za Uljanik kovao za riječko brodogradilište 3. maj i splitski škver. Nije kovao samo pikete već i razne dijelove brodske opreme, kao što su uške za dizanje tereta i druge potrebne predmete, te pomoćne alate za rad u kamenolomima. Pozorno prateći usijavanje željeza u peći dodaje kako je danas sve teže doći do kvalitetnog čelika, pa se mora snalaziti nalazeći dijelove lisnih opruga, ali srećom dugo je u poslu, pa još uvijek može doći do kvalitetnog materijala za svoje proizvode.
Nastojeći osuvremeniti djelatnost Tominić je sredinom 1990-ih počeo graditi novu kovačnicu u kojoj radi od 2000. godine. Osim kovanja alata za industriju bavi se i umjetničkim obrtom. Naime, kuje i vrlo cijenjene ograde i pribor za ognjišta. Može se reći da su piketi i špice posao, a ograde i okovi ljubav. Stoga je pomalo neobično uz velike pneumatske čekiće vidjeti njegov umjetnički štafelaj na kojem skicira dijelove ograda, ali i kalupe i modele kojima ukrašava svoja djela.
Na kosiru grb i koza
Zahvaljujući toj vještini na njegovim se kosirima može naći primjerice hrvatski grb, koza, ali i razni drugi ukrasi. Na taj način korisni poljoprivrednog alata, odnosno uporabni predmet dobiva i dekorativnu vrijednost.
No, nisu njegovi kosiri smo ukras već i trajan alat pri čijoj je izradi, kao i izradi drugih alata važno kaljenje, a to je ono što se stječe iskustvom. Do njega se dolazi dugogodišnjim radom, a Tominić je do toga došao lakše zbog toga jer je imao dobrog mentora, oca Antona.
- Da bi se i danas moglo živjeti od kovanja treba biti kreativan. Moraš stalno nešto smišljati i izrađivati pomoćne alate kojima se unapređuje posao i, naravno, širi ponuda na tržištu, veli Tominić.
Za njega kovanje, kaže, nije težak posao, a najvažnija je, dodaje, volja za rad, ali i poznavanje željeza. "S njim se moraš dogovoriti, trebaš ga znati, poznavati i tek onda postaviti pravila. Željezo se ne može savladati, već pod posebnim uvjetima oblikovati. Ništa tu ne ide na silu", ističe Tominić.
Iako se danas više ne kuje maljevima na nakovnju, već zračnim čekićima, a Tominić u svojoj kovačnici ima tri različite vrste takvih strojeva, dobro treba dobro poznavati boje usijanja kako bi se željezo oblikovalo i u konačnici dalo svoju najbolju kvalitetu. Danas postoje i specijalizirani strojevi za ukivanje, ali ih Tominić u svojoj kovačnici ne koristi jer se uzda samo u svoje ruke, iskustvo i kreativnost. Međutim, i on je konstruktor jednog stroja, koji doduše nema ime, ali jedinstven je u svijetu, reći će Tominić, a služi za "uvaljivanje" cijevi koje na taj način poprimaju spiralni izgled pletenice i kasnije, nakon pocinčanja, služe kao nosači ograde.
U dugoj kovačkoj karijeri kovao je Tominić i dijelove za oružje za potrebe Hrvatske vojske i razne neobične predmete. Teško bi bilo nabrojati sve što sve iz njegove kovačnice nije izašlo.
Lijepo je kad te susjedi cijene
Anton Tominić je u povodu Dana općine Cerovlje dobio nagradu za svoj dugogodišnji rad i očuvanje jednog starog zanata. Ne krije zadovoljstvo što je nagrada došla u njegove ruke. Zadovoljan je i sretan što netko prepoznaje i cijeni tvoj rad. "Kada nagrada dolazi od ljudi koji te poznaju i koje svakodnevno srećeš, još je vrednija jer predstavlja znak pažnje, ali i poštovanja. A što je ljepše nego kada te susjedi s kojima se svakodnevno susrećeš poštuju i cijene", kaže Tominić. (Napisao i snimio Mirjan RIMANIĆ)