Odlučili smo provesti dan s članovima pulske podružnice Sindikata umirovljenika Hrvatske u šopingu u Trstu. Gepek autobusa u povratku bio je krcat. No, ne zato što naši umirovljenici imaju "pune takuine" pa se bahate šopingirajući u inozemstvu, već zato što naprosto nisu dovoljno bogati da si mogu priuštiti kupovinu kod nas.
Dobro, to je tek djelomična istina o njihovim čestim putovanjima preko granice. Prava je bit, u što smo se dobro uvjerili, i ovoga i sličnih putovanja - druženje. Ili kako bi naš suputnik Francesco rekao, "rabi svako toliko kambijati ariju, to nas drži žgajima".
Francesco Sannino radio je u Uljaniku, a u mirovini je već 20 godina. Sa sindikatom je, kaže, proputovao cijelu Europu i putovat će sve dok bude mogao.
- Ma najviše volim šoping, idem svaki mjesec, sjednem u autobus, pustim mozak na pašu i uživam kad vidim da sam nešto kupio upola jeftinije nego kod nas, veli nam. Na pitanje što se isplati kupovati odgovara da se isplati skoro sve - kava, pašta, sir, stvari za higijenu… samo su neke od stvari koje nabraja. Nekada, veli, u šoping ide sa suprugom, ali ovoga je puta ona samo dala spisak.
- Ma bolje mi je poć' bez nje, uštedim si eure, znate kakve su žene, samo bi krpe gledale, šali se Francesco, glavni zabavljač u autobusu, te mi daje iscrpne upute za kupovinu: u Famili ima stvari na koje smo navikli poput Barille, Nutelle, tunjevine Rio Mare, no jeftiniji je obližnji Eurospin gdje nema brendova, no stvari su, kako nam priča, kvalitetne.
S Francesom se na izlet uputio i Tulio Peričin, 88-godišnjak koji je, kako nam je rekao, u penziju, i to invalidsku, otišao prije punih 35 godina. I on je radio u brodogradilištu, ispričao nam je, dok ga je prijatelj Francesco hvalio da je to najstariji istarski nogometaš - jedini živući igrač nogometnog kluba "Operaio" koji je djelovao još za vrijeme Italije.
Brojni su me sugovornici tijekom cijeloga puta pripremali na činjenicu da se Trst tijekom godina puno promijenio - u centru grada većina je malih trgovinica zatvorena, mnoge su preuzeli Kinezi, sve je manje kvalitetne odjeće - izrađena je od sve lošijih materijala, a ono što je doista kvalitetno puno košta.
Uz priču put nam je brzo prošao pa su se penzići u Trstu razišli posvuda - neki su tražili poklon za unuke, neki su došli u banku, neki popiti kafe s rodbinom. Bilo je i onih koji su došli s ciljem - kupiti neki lijek, naći si haljinu za doček, ali i oni koji su samo poželjeli prošetati gradom.
I ja sam, s obzirom na to da u centru Trsta nisam bila više od 12 godina, odlučila obići grad. I doista, on više nije onakav kakvim ga mnogi pamte – na mjestima malih butižina nalaze se jeftini dućani puni tričarija. Sjećate li se nekadašnjeg dućana Giovanni - nema ga više. Nema ni Stande u centru grada. Obišla sam i Mercato coperto i iznenadila se koliko je pust. Da i njih pogađa kriza te da se bore za svakoga kupca vidi se po popustima, ali i natpisima da rade svake nedjelje. (Napisala i snimila Borka PETROVIĆ)
CIJELU REPORTAŽU ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.