Culo se kako vicu i jaucu tu noc, svi su culi ki su bili vani, tamo ni bila boška tad, su bile kampanje sve naokolo i sve se je culo, valje do mora. Su rekli da su hi žive bacali unutra i da je jedan Talijan rekao "andiamo, ragazzi!" (idemo, decki!) i povukao jednog partizana za sobom u jamu, i da su hi tada poceli prvo streljat, prepricala nam je jedna od starijih mještanki opisujuci stravican dogadaj koji se zbio u Raklju 9. svibnja 1945. godine.
Tada su partizani u jamu Golubincina na samom ulazu u selo bacili nepoznat broj njemackih i talijanskih vojnika zarobljenih nakon predaje na Muzilu.
U utorak se ovdje pojavio veci broj policajaca i jedna kola hitne medicinske pomoci, a razlog je bilo provodenje ocevida temeljem naloga državnog odvjetništva zbog sumnje da se u njoj nalaze ljudske kosti koje datiraju iz doba Drugog svjetskog rata, ali i nakon njega. Jucer policije nije bilo u blizini Golubincine koja je sada nepregledna zbog stabala i žbunja koji rastu u i oko nje, a sam prilaz rubu jame vrlo je opasan zbog nagiba terena i skliske trave.
No, to ne sprjecava mještane i njihove susjede da u jamu i oko nje bacaju krupni otpad i lešine raznih životinja cija ogoljela bijela rebra i kralježnice vrlo sugestivno asociraju na ono što se još uvijek nalazi u mracnoj utrobi jame, ispod tona smeca.
Smrad se mjesecima osjecao
Kako doznajemo od Mateja Mirkca, speleologa i spasitelja Hrvatske gorske službe spašavanja, stanica Pula, ova ogromna neistražena jama na svom je pocetku terasasta, a od ruba jame do prvog mjesta u unutrašnjosti na koje se može spustiti je 50-ak metara visinske razlike. Vjerojatno je to razlog što se te daleke '45., nedugo nakon pokolja, Rakljem, prema svjedocenju naših sugovornika, poceo širiti nesnosan smrad koji se mjesecima osjecao. Doskora se, kazuju, u mjestu pojavio i tifus.
Mještani još uvijek nerado govore o tom dogadaju, o kojem se godinama prica prenosila s koljena na koljeno. Toga dana nitko nije smio prici blizu jame, a i oni koji su cestom dolazili u selo nisu smjeli uci jer su i na cesti bile postavljene straže.
No, vec sutradan, kaže nam naša sugovornica koja je inzistirala na anonimnosti, kada su išli brati buhac u blizini Golubincine, nisu mogli ne zamijetiti krvave tragove na deblu i uokolo jednog veceg jasena, kao i nagorjelo mjesto u travi na kojem su još bili vidljivi ostaci vojnih uniformi, dokumenata i drugih osobnih predmeta ubijenih vojnika. Za zametanje svih tih tragova, poput nanošenja zemlje na krvava mjesta uokolo jame, partizani su, prica nam, uzeli jednog mještanina kojem je naredeno da sve pocisti.
Djecu se godinama upozoravalo da tamo nemaju što tražiti, no djecja znatiželja uvijek prevagne, pa su generacije mališana i mladih cesto kradom odlazili do Golubincine i unutra bacali kamenje i druge predmete. Upravo zahvaljujuci djecjoj igri, prica se, pokazalo se da je ova jama nekim tajnim podzemnim kanalima spojena s uvalom Blaz, gdje su navodno znali isplivati baceni predmeti. Stariji su mještani takoder vecinom izbjegavali odlaziti u blizinu jame koja je zauvijek u Raklju i Krnici ostala sinonim za mjesto velikog zla, tuge i jada, pa stoga i ne cudi što su se pojavile i price o cudnim zvukovima, ali i nadnaravnim videnjima oko jame.
U poratnim godinama vadili posmrtne ostatke
- Cujte, sigurno da spoznaja o takvom dogadaju nikome nije ugodna, pogotovo kada se dogodi u blizini mjesta u kojem živite. I ne znamo kako sve to može djelovati na ljudsku psihu. Osobno sam naišao na tocan datum tog krvavog dogadaja u literaturi i smatram da sve mucki stradale žrtve, bile one nevine ili ne, zaslužuju pijetet. Zbog toga sam prije pet godina na taj dan poceo provoditi blagoslov jame, no mještani baš nisu zainteresirani za to, kaže velecasni Ivan Primc, rakaljski župnik.
Od 90-godišnje Marije Fraj, doznali smo zanimljivu informaciju, o dogadaju koji je uslijedio koju godinu nakon ovog pokolja.
- Sjecam se da su partizani došli vadit tijela i su hi pokopali u neku grobnicu, jer je moj sin tada bio mali. Zvao me da su tamo neki ljudi i da iz sela svi gredu vidit, a ja sam mu rekla da ne gren nigdje i da ne gre nanke on, ma je poša. I vidio je jedno tilo, prenuo se, pak je pokle ima nocne more, pripovijeda nam ona.
S obzirom da su obje sugovornice naglasile da jama nije bila toliko obrasla i da su se jasno mogle vidjeti njene okomite strane, a i uzevši u obzir podatak speleologa o prvoj terasi na samo 50 metara dubine, moguce je da su naknadno uklonjena barem vidljiva tijela ili ostaci žrtava kako ne bi privukli previše pozornosti. Prica obje sugovornice slaže se i kada tvrde da medu egzekutorima tog dana nije bilo Rakljana, vec da se radilo o vojnicima iz Pule i Krnice.
Ovaj je dogadaj, kao i stradanja nad drugim fojbama, istraživao i pokojni župnik iz Ližnjana Ivan Grah koji je za sobom ostavio i nekoliko svjedocanstava o zvjerstvima pocinjenim nad njemackim i talijanskim vojnicima u Raklju, koja se u potpunosti podudaraju s prethodno spomenutim. Ova neistražena jama samo je jedno od stratišta na potezu od Pule do Barbana kojim je oko 1.200 vojnika prošlo križni put koji je poceo kod zracne luke Pula ili, kako to i danas mještani zovu, na Kampan. (Napisala Patricija SOFTIC-MEHMEDOVIC, snimio Manuel ANGELINI)