Duga adresa - pojam je to kojim kolekcionari razglednica označavaju primjerke tiskane do kraja 1905. godine. Posebno je to područje interesa pojedinih kartofila koji smatraju da završetkom te godine završava i pionirsko, romantičarsko, da ne kažemo nevino razdoblje doba kartofilije. Nakon toga nastupilo je zlatno doba razglednica iz sve masovnije produkcije, na kojima je i utanačen raspored za adresu i poruku kakav i danas poznajemo.
Sve do prijelaza iz 1905. u 1906. godinu na našim je prostorima pozadina razglednice bila rezervirana isključivo za marku i adresu, a lice razglednice za sliku i poruku primatelju. Kako je u razdoblju od oko 1897. do 1905. godine na razglednicama prevladavala fotografija, poruka je pošiljatelja prelazila i njene gabarite te se stapala sa slikom tvoreći neponovljiv izraz.
Tako su svaka fotografija, svaka slika ili crtež postajali svojevrsno malo unikatno umjetničko djelo. Čak i kada bi vojnik pisaljkom samo nacrtao strelicu da bi uputio na lokaciju pulske topovske baterije izvan kadra fotografije. Razglednica koja nije putovala i nije išarana kolekcionarima je danas kao dopola završeno slikarsko platno.
Na razglednice tog doba u većini slučajeva tiskale su se crno-bijele fotografije, nerijetko umjetničke, a s obzirom na to da su rijetko trpjele naknadne intervencije, i dokumentarističke vrijednosti. Zahvaljujući kartolinama fotografskog poduzetnika i pionira ovih prostora Luigija Mionija, i tadašnjim su kupcima i današnjim sakupljačima dostupnije fotografije istarskih mjesta snimljene već u drugoj polovici 19. stoljeća, desetljećima ranije nego što su tiskane i puštene u prodaju. Rjeđe su pak štampani kolaži, potpuriji, litografije ili retuširane i naknadno bojane fotografije, no i tada su te boje bile nenametljive.
A kada bi na licu dopisnice našli i još kakav krasopis neke dame ili sitničav rukopis pulskog oficira, koji je iskoristio i najmanju rupu slobodnog prostora uz sliku da ga ispuni tekstom, vizualni je dojam za današnjeg promatrača potpun.
Pravila Svjetskog poštanskog saveza da naličje ne smije sadržavati nikakve druge poruke osim adrese primatelja poštivale su sve zemlje do 1902. kada su Englezi cijelo lice namijenili slici, a pozadinu adresi, marki i poruci. U Austro-Ugarskoj tu su praksu navodno počeli uvoditi 1904., ali je tek s Njemačkom 1905. i službenom odlukom Svjetskog poštanskog saveza 1906. formalno prestalo tiskanje starog tipa razglednica.
Pozadine zaostalih primjeraka s dugim adresama pošiljatelji bi jednostavno pisaljkom podijelili na prostor za adresu i za poruku. (Z. STRAHINJA, razglednice iz privatne kolekcije)
VIŠE PROČITAJTE U PRILOGU ISTRA PLUS U TISKANOM IZDANJU.