Tek jedan kratki pogled u nebo s prvim naznakama jutra i, isto tako, naznakama tmurnog vremena bio je jasan znak da danas ne treba ići u grad Pulu. Barem ne automobilom ili autobusom. U obzir je dolazilo ili pješačenje ili bicikla ili motor. Sve ostalo bilo je unaprijed osuđeno na beskrajna čekanja i stajanja u kolonama.
Kolone su stizale iz svih pravaca u samo srce grada. Na velikom rotoru u Šijani nepregledna kolona iz pravca Stancije Peličeti ukazivala je na barem polsatno čekanje prije uključivanja u rotor. Iz pravca Velog Vrha, situacija je bila ista. Tek na Punti, prometni policajci regulirali su promet na način da povremeno zabrane vozilima prolaz prema rivi i dalje u grad te ih usmjeravali put Šijane. Ali i to je bilo, blago rečeno, neučinkovito jer su se svi pravci vrlo brzo zagušili i pomoći nije bilo.
I zaobilaznicom se išlo dva na sat. Dolaskom do Medulinske i Premanturske, vidjeli smo, situacija nije bila ništa bolja. U svim pravcima vozilo se u kolonama.
U samom centru grada, pak, mnoštvo pješaka dodatno je otežavalo vožnju jer su oči morale biti i - iza glave! Ulice su se pretrčavale i prelazile svugdje, a u rijeci automobila, motora i bicikala jednostavno je bilo nemoguće predvidjeti odakle bi sve pješaci mogli iskočiti.
Autobusi javnog gradskog prijevoza nisu bili pošteđeni. Jednostavno su činili dio te prometne gungule i nije bilo načina da se pridržavaju voznog reda i na svoja odredišta prevezu putnike u nekom normalnom vremenskom rasporedu. Tako su, primjerice, putnici iz Štinjana do Pule putovali nemalih 60 minuta! Za sve one koji iz nekog razloga nisu nužno trebali u grad bilo je poželjno da ostanu kući ili se pak upute na more koje je, lošem vremenu unatoč, ipak bilo ugodno za kupanje. (S. ZRINIĆ TERLEVIĆ, snimio Neven LAZAREVIĆ)