"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Prva rečenica Tolstojeve "Ane Karenjine" mogla bi se mirne duše, malo modificirana, preseliti u svlačionicu Istre 1961 u kojoj u ovom trenutku obitava više grupa ljudi, a svaka od njih je zbog nekog razloga nesretna. Jedni su nezadovoljni što su zdravi i normalno treniraju, a svjesni su da će na utakmici zaigrati jedino ako sedam-osam njihovih suigrača zalegne u krevet, a usto kadar bude dodatno prorijeđen kartonima. U drugu spadaju oni koji igraju, ali po njihovom mišljenju minutaža koju dobivaju obrnuto je proporcionalna onoj koju svojom kvalitetom zaslužuju i tim "garbage timeom" nikako ne mogu biti zadovoljni. Treću, pak, grupu igrača čine oni koji su redovni članovi prve momčadi, no nezadovoljni su zbog nekih drugih stvari, poput kašnjenja plaća ili činjenice da ih trener koristi na pozicijama koje im ne odgovaraju i na kojima ne mogu pružiti svu svoju nogometnu raskoš.
I kad se sve to zbroji, dogodi se Slaven Belupo. Svaka čast treneru Željku Kopiću, no "farmaceuti" nisu bez razloga u Pulu stigli sa samo jednom pobjedom u prethodnih 11 prvenstvenih kola. Riječ je o, za hrvatske prilike, prosječnoj momčadi koja se sasvim zasluženo na prvoligaškoj ljestvici nalazi tu gdje jest, u njenom donjem domu. No, kad "zeleno-žuti" jednoj takvoj momčadi tijekom 90 minuta ne uspiju niti jednom ozbiljnije zaprijetiti, svima treba biti jasno da nešto ne štima u pulskoj svlačionici. (I. CEROVAC)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU