Ima jedna narodna koja veli kad se nekom smrkne, drugom svane. E' upravo to svanuće koje podrazumijeva posla preko glave posljednjih godina živi poznati rovinjski postolar Damir Cerin, jedan od posljednje dvojice tradicionalnih zanatlija (uz urara Žeravicu) u gradu Svete Eufemije.
On, naime, s krizom, htio to ili ne, proživljava novo proljeće svoje profesije i lijepo zbori kako danas, više no ikad, vrijedi pravilo "krpa drži kuću". Naime, još prije desetak godina, kada sam oduševljena izgledom postolarske radionice razgovarala s Cerinom, činilo se da vrijeme popravaka polako nestaje. Jer, lakše je bilo baciti stare i skoro pa isplativije, nego kupiti nove cipele. Ustvari, imalo se, moglo se, pa zašto onda gubiti vrijeme na popravke?
- E' danas su stvari malo drugačije. Krpari se u svakom pogledu, pa tako i u postolara. Što se mog zanata tiče, sada najviše do izražaja dolazi činjenica da nema cipele, pod uvjetom da je "zdrav" đon a da se ne može popraviti. Tu mogućnost, naime, sada koriste svi - od penzionera, koje su mi bile i ostale vjerne mušterije, preko studenata i, naravno, žena koje čine čak osamdeset posto mojih stalnih mušterija. Rovinjske su ulice dušu dale za "oglodane" ili oguljene potpetice, koje se u kamene ploče zabijaju kao u topljive sireve.
A ružna je i oguljena peta, nešto najružnije i najuočljivije na ženi, veli Cerin, koji ima oko za cipelu, ali i dugogodišnje iskustvo u njihovom popravljanju. Upravo, za svoje je umijeće ove godine za Dan grada i blagdan Svete Eufemije nagrađen i Medaljom grada Rovinja.
Iako posao postolara nije bio njegov prvotni profesionalni odabir, od sudbine nije mogao pobjeći. Radnju, u koju je stalno navraćao kao dječak, naslijedio je od oca. Završio je školu za grafičara te je neko vrijeme radio u struci, u rovinjskoj Istragrafici, ali ga je, objašnjava, postolarski posao koji mu se oduvijek sviđao i profesionalno privukao. Početkom '90-tih, na veliko razočarenje oca, napušta siguran i dobro plaćen posao da bi se zaposlio u radionici.
- Apsolutno nikada nisam požalio. Sve što znam naučio sam od oca Antona koji je '60-tih godina prošlog stoljeća imao postolarsku radnju. U to vrijeme, čini mi se da je u Rovinju bilo pet postolarskih radionica, a ja sam zanat pekao od očevih prijatelja/kalafata Blaža, Šimeta i Marasa. Velim, da otac nije bio najsretniji kada sam nastavio obiteljsku tradiciju, međutim prevladala je moja ljubav prema cipeli, objašnjava kroz smiješak Damir Cerin, koji po svemu sudeći, neće imati (ne)sreće da njegova djeca - sin i kćerka budu treća generacija rovinjskih postolara.
Njih, naime, cipele, zanimaju kao i sve ostale mlade ljude njihove dobi tek toliko i u onoj mjeri da znaju što je "in" i što je nosivo. No, zbog toga Damir ne tuguje, jer veli kako se postolar rađa, a ne postaje. Baš kao i u svim ostalim profesijama da bi bio dobar i uspješan moraš voljeti posao kojim se baviš, prokomentirao nam je Damir, koji je kod svojih sugrađana poznat i kao pasionirani izviđač. (Nina ORLOVIĆ RADIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU