Rovinjski brijač Antonio Segariol zabilježio je u svojim kronikama oko sto godina svakodnevnog života grada. Knjiga koja čuva sva Segariolova zapažanja tiskana je zahvaljujući inicijativi rovinjske Zajednice Talijana i, normalno, objavljena je u originalu, odnosno na talijanskom jeziku. Kako drugačije? Na jednak način rovinjski su Talijani svojevremeno tiskali uzbudljivu povijest Rovinja koju je u devetnaestom stoljeću napisao rovinjski povjesničar Bernardo Benussi. Tiskali su Talijani štošta drugoga: zbirke pjesama raznih autora, radove s područja folklora, narodne muzike, običaja, graditeljskih vještina...
Dok slažem rovinjski brevijar pitam se iznova zašto nisu, primjerice, Segariol i Benussi tiskani i na hrvatskom jeziku, odnosno jeziku današnje većine. Rekao sam sebi, kad sam počeo razmišljati o nekakvoj smislenosti brevijara u nastavcima, da se neću ni u kom slučaju upuštati u neke ofucane etničke, odnosno nacionalne probleme. Grad koji se pri svakoj novoj zori prikaže ljudima dostupan je svima, pitanje je samo hoće li ga svi prihvatiti onakvog kakav jest jer zna se - ima i takvih u svijetu koji čim se probude počinju nekoga mrziti, ponajprije same sebe.
Rovinj onakav kakav je ne može opstojati bez onog Rovinja kakav je bio, to je barem svima jasno i zato Benussi i Segariol, Giusto Curto, Giovanni i Antonio Pellizzer, Ligio Zanini i mnogi drugi bitni su svima koji namjeravaju ući u tajnu grada koji se svakim danom rađa iz mora. Stari Antonio Segariol često je odlazio na večeru u restoran Cisterna pokojnog Egidija-Egija Marangona, sjeo bi za stol, večerao i popio čašu, dvije vina. Ulazna vrata oštarije kod Egija imala su manu, kljuka je bila krivo podešena, trebao si znati kako je primiti da bi iz krčme izašao. Često se i meni događalo da moram ponoviti postupak otvaranja iako sam bio česti gost jer sam poput mnogih volio slušati Egijeve rovinjske priče.
Dakle, pričao mi je Egi da je Segariol često izlazio iz oštarije nakon čaše viška, malo tko je tamo ulazio i izlazio s jednakom dozom pameti. Stari bi se digao sa stola, namjestio sako, obukao stari kaput, uhvatio kljuku izlaznih vrata i nakon prvog bezuspješnog pokušaja ljutito bi promrmljao: "Maledete li cluche fate a la ruviersa" (proklete kljuke koje su naopačke postavljene). Mislim da je priča znakovita: svaka stvar mora biti na svom mjestu pa tako i povijest bez koje ne možemo. Dobrih prevoditelja ima napretek, neka se Grad pobrine za novac, kulture nikad dosta unatoč turizmu. (E. VELAN)