Prošlo je već dvadeset godina otkako je rovinjski Centar za povijesna istraživanja objavio "Rječnik rovinjskog dijalekta" autora Antonija i Giovannija Pellizzera. Dvije debele knjige umotane u plavu omotnicu nijemo leže na rubnom dijelu radnog stola u Omladinskoj ulici. S prozora gledam zvonik Svete Eufemije i načičkane kuće koje ga okružuju, noć je i rovinjske su ulice prazne.
Sjećam se prepune dvorane u hotelu Adriatic na Trgu maršala Tita, gdje je rječnik službeno i svečano predstavljen 1992. godine uz nazočnost profesora Antonija Pellizzera; otac Giovanni, koji je s njime godinama radio na prikupljanju riječi starog dijalekta, preminuo je prije no što su knjige objavljene. U predgovoru, koji potpisuje istaknuti tršćanski jezikoslovac prof. Franco Crevatin, zapisano je sljedeće: "Nema dvojbi da se rječnik (prvi i vjerojatno i posljednji) pojavljuje u suton rovinjskog dijalekta; unatoč plemenitim svjetlima dijalektalnog poetičnog stvaralaštva i ponosite književne aktivnosti, završna faza zalaska je neminovnost".
Čekam jutro, novi dan; po običaju skočit ću do tržnice, kod Grote, poput galeba koji prati ribarski brod, uživat ću u slušanju sitnih zrnaca starog dijalekta koje još dijele rijetki Rovinjci koji se njime služe, prirodno, spontano, bez akademskih rituala i turističkih oglašavanja. Slikari i fotografi reproduciraju siluetu starogradske jezgre; često se pitam što stvarno slikaju: ambalažu proizvoda koji je odavno konzumiran? Znam da su zakoni ljudske zajednice neumoljivi, na kraju će dijalekt nestati nestankom zajednice koja je sve to izgradila. Nestaju ptice, kukci, sisavci, biljke, cvijeće, čovjek se bori da bi sve to sačuvao, no uzalud. Kad gubi jezik, čovjek gubi i sebe, gubitkom dijalekta gubi se dio čovjeka a da on toga nije ni svjestan; to je ona dimenzija razvoja koja proturječi samom pojmu napretka.
Iznenadio sam se kada sam pročitao da se rovinjski dijalekt, uz ostale istarske romanske dijalekte (baljanski, bumbarski, šišanski...), nalazi na UNESCO-ovom popisu jezika pod opasnom prijetnjom nestanka (Red book of seriously endangered languages - Crvena knjiga rizičnih jezika). Napredak je sastavljen od cijelog niza crvenih i crnih knjiga, neka vrst martirologa koji prihvaćamo kao neumitnost, nužnu kolateralnu žrtvu pravilnog hoda.
Sjećam se svojih školskih godina u ondašnjoj rovinjskoj talijanskoj osmogodišnjoj školi. Među nama je bilo učenika kojima je rovinjski dijalekt bio materinji jezik, nisu se znali koristiti istrovenetskom (društveno višom) dijalektalnom varijantom, a o talijanskom pojma nisu imali. Smijali smo se i rugali, bio nam je smiješan taj arhaični zvuk, koji su nastavnici redovito proganjali jer je talijanski standardni jezik bio smisao i cilj školovanja. Nešto se slično događalo i s čakavskim dijalektom, o njegovoj jednakoj sudbini u godinama nacionalnog zanosa saznao sam kasnije...
U današnjoj talijanskoj osmogodišnjoj školi rovinjski se dijalekt njeguje kroz posebne sate tzv. zavičajne kulture i običaja, pokušava se usporiti kraj, uostalom i zalazak sunca je dio dana, vele, najdraži i bojama najljepši...
U posljednje vrijeme uzeo sam u ruke rječnik i počeo čitati. Čini mi se da je oživio, približio se kompjutoru i svjetlu lampe na stolu. (Piše Elio VELAN)