Kad će kraj svijeta? Kako i za koga? More vrije, valovi pljuskaju, barkica, domaća batana, plijen je izbezumljene prirode. "Quando ca si maistral douro a Monto fa' douto ouna foucica", kaže stari ribar Giovanni. Tvrdi maestral na predjelu Montea zadaje teške brige batani koja se vraća s ribarenja. La foucica, nepredvidljivo ponašanje valova, metafora je životnih (ne)prilika. Rovinjski autor prelijepih pjesama posvećenim Rovinju, Piero Soffici pjeva o trenutku životnog puta kada ti ne preostaje ništa drugo nego skupiti vesla i prepustiti se morskoj struji: "a ta tuoca tira' i rimi in barca e lasa' ca ta puorto la curanteia".
Na kraju romana "Bolji život", Fulvio Tomizza će preko glavnog junaka na kraju životnog puta izreći jednostavnu i veliku istinu: "kad čovjek umre, umire s njim cijeli svijet".
U rovinjskim izrekama na dijalektu može se naići na sličnu misao, nije isto, ali nekako se nadograđuje. Kaže se: "Muorto mei e oun foulmino a chei ca riesta", (kad ja odem neka grom udari one koji ostaju). Netko će na to dodat strožu varijantu: "dui (foulmini), par nu sbalgia'" (ne jedan, nego dva groma da ne bi slučajno došlo do greške).
Zvuči egoistično što u stvari i jest no, i to pripada temperamentu ljudi s mora, jer, jedinka je svetinja. Rovinj nije grad bogatuna, mislim na povijesnu dimenziju, kad je današnjica u pitanju trebalo bi izvršiti malu korekciju. Arhitektura i urbanistički sustav grada upućuju na težak život kako ribara tako i seljaka, dijalektalni izrazi služe kao melem na ranu, iz njih izvire inteligencija, pronicljivost, autoironija, istančan smisao za bit stvari. U prelijepoj pjesmi posvećenoj prijatelju Giacomu Giuricinu (nadimak mu je bio Mito Souro) Ligio Zanini zapisuje da je Mito Souro otišao na ruti tramuntane (sjeverni vjetar): "...el xi zei in tramuntana, la' da Giuachein, ula lu spativa za su muier" (pošao je prema tramontani, onamo kod Joakima, gdje ga je čekala već žena).
Jako jugo upućuje te na ta razmišljanja, nelagoda pomiješana nostalgijom, kad puše jugo Rovinježi nisu skloni dijalogu, dovoljna je iskrica i šuma prepuna zle misli smjesta izgori, krv vrije, krivi pogled i - svađa je zajamčena. Ribari se skrivaju u konobama "i spaci", pjevaju, kartaju i normalno, svađaju se...
Kad puše jugo moji sugrađani osjete ono što Portugalci, ljudi s oceana, zovu "saudade", ubojiti koktel nostalgije i melankolije. Čovjek je kao izguljen, izbezumljen, pogled puca u prazno: "el sta' douto el santo giuorno incucalei'", u prijevodu - sliči ošamućenom galebu (el cucal) pognute glave. (Piše Elio VELAN)