Alen Blitva je mladi Rovinjac, ima svega trideset i pet godina i može se po svemu reći da je uspješan poslovni čovjek. Premda su se granice uspješnosti, pogotovo kod nas, jako podigle i raskolile - na vrhu ljestvice je sve rjeđe, a na dnu sve veća gužva onih koji uspjeh mjere minimumom minimuma, tek da se preživi - ovaj menadžer iz Rovinja široj javnosti gotovo i nepoznat za sebe kaže da je lokalno nezaposlen, a da mu je globalna svjetska adresa biznis. Tako gdje su poslovi, gdje se ulaže, predviđa, riskira i profitira, tamo su sjedišta ovog posla i zaposlenja. Drugim riječima, on je predstavnik prve hrvatske yuppie generacije, a zovu ih i "bolja Hrvatska".
Alen je rođen u Zadru, a za ratnih godina njegovu obitelj je put doveo u Rovinj, gdje je završio školu i odakle je krenuo u Los Angeles da nauči sve o poslovanju i trgovini. Da je bilo po onome što su o njemu kao učeniku i njegovoj lepršavosti govorili neki profesori, Alen bi vjerojatno završio na nekoj porti okolnih turističkih objekata, ali bilo je i onih koji su vjerovali u njegov nemiran i znatiželjan duh i podržavali ga u tome. Očito su na kraju takvi i uspjeli, jer Alen mi priča da svaki korak do uspjeha počinje na ulici i od nule. Tako je on svojih šest godina u gradu slavnih, filma i glamura danju radio sve do čega bi došao, najviše konobario, a noću učio i upijao nove spoznaje.
Na kraju se isplatilo. S dobrim testovima, još boljim preporukama, željom da se uspije i sve na kraju naplati ušao je u onaj "magični šešir" iz kojega velike korporacije za svoje poslove diljem svijeta izvlače sebi potreban profil kadra i menadžera, a onda slijede razgovori, audicije, borbe sa sebi sličnima koji također čekaju svoj trenutak uspjeha… I tko se na kraju pokaže najboljim, dobije poslove i sve što uz to ide, bez obzira koliko godina imao, koje je boje kože, vjere, a o političkim i bilo kojim drugim podobnostima da se i ne govori.
Alen se sjeća da je taj njegov prvi londonski iskorak, višednevno testiranje i nadmetanje s kolegama za mjesto u Kenton and Miles International korporaciji, bio uspjeh preko noći; postao je direktor odjela za internacionalne projekte s ugovorom od godinu dana, naravno, pod velikim povećalom kako će se očekivanja na kraju pokazati.
- Sada si "kućni menadžer" i član uprave turske korporacije Asglobalinvest Antalya. Gledaš li turske sapunice i jesu li Turci stigli do Istre?
- Da, menadžer sam KOC holding Istanbula, Turska, a opis radnog mjesta mi obuhvaća brzo razumijevanje investicijskih opcija za tursko tržište sirovina i okolnih zemalja te preuzimanje trgovinskog rizika i usmjeravanje prilika na druga tržišta. Metodika pristupa akvizicija se obavljala kroz već otprije uspostavljene analitičke modele, a ja sam zapravo most koji povezuje interesne grupe, poslovne subjekte, ranija iskustva i partnere koji mogu biti zainteresirani za sve to. Zvuči komplicirano, ali u poslovnom svijetu to su poznate definicije. Ne, ne gledam sapunice, ali je činjenica da je taj segment turske kulture i poslovne politike i svjetonazora prepoznala šira javnosti i danas nitko ne dvoji da je riječ o novom Turskom osvajanju svijeta.
- Znači, od Turaka bismo mogli puno naučiti.
- Neka vas ne zavara to što oni istovremeno sebe prikazuju kao prilično konzervativne i tradicionalne, što se vidi iz serija, ali istovremeno i promiču poduzetnički duh i kroz jednu novu ravnopravnost. Pogledajte Antaliju gdje samo jedan grad od dva milijuna žitelja ima više od sto pedeset hotela i usporedite to s nama koji još uvijek muku mučimo gdje i kako investirati domaći kapital, a kamoli strani. Jeftini su i otvoreni i tako privlače vikend-goste, zaposlili su radne snage i sve segmente društva, od proizvodnje hrane do prijevoza, i taj kapital koji mi ostavimo tamo oni kasnije investiraju u drugim državama, pa i kod nas u Hrvatskoj. Pogledajte gdje se naši klubovi ovog trena pripremaju, od Dinama do Hajduka i još nekih. U Turskoj, naravno. (razgovarao Mate ĆURIĆ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U DANAŠNJEM PRILOGU ZOOM