Poštovana,
Imam dijete od 15 godina koje prolazi težak pubertet - ne uči, drsko se ponaša, odsutan je, prolazi kroz krize odrastanja, a najgore je što nema motivacije za školu. Tako je rekla školska psihologinja i rekla je da ne može tu nešto napraviti. On reda jedinice, nije ga briga, vrlo često ode sa sata. Uglavnom u njemu je veliki bunt i prkos uglavnom prema autoritetima - meni, ocu, a zna i u školi doći do konflikta s nekim profesorom. Mene nekad ucjenjuje za neki skupi mobitel i dok ga ne dobije neće učiti, naravno na što ja ne padam. Takvo ponašanje je lagano počelo krajem osmog razreda, sad je u prvom srednje. Često zna reći da sam ja kriva jer ga previše kontroliram i sve me zanima. Normalna smo obitelj, majka, otac, stariji sin student. Molila bih vas za savjet, jer sam jako zabrinuta. Unaprijed hvala.
Poštovana,
Svako dijete ima svoj način reagiranja u razdoblju puberteta. Dječaci su nerijetko buntovni, i u većini slučajeva to je zbog hormona, a ne kao posljedica odgoja. Vjerujem da ste zabrinuta njegovim ponašanjem, jer kao majka gledate na duže staze. U mogućim konfliktnim situacijama pokušajte zadržati mirnoću, nemojte se prepirati i svađati. Vi ste u ovom odnosu roditelj koji treba shvatiti svoje dijete i mirnim se putem kompromisno dogovoriti. Naravno, to nikako ne znači da posustanete pred njegovim ucjenama, jer ipak vi određujete pravila.
Kompromis znači da ćete ponekad manje pitati, a više razumjeti njegove potrebe i dati mu do znanja da isto očekujete od njega. Pokušajte proširiti njegove interese izvan škole, porazgovarajte o sportu ili o drugoj slobodnoj aktivnosti. Naoružajte se strpljenjem i redovito razgovarajte o bitnosti škole za njegovu budućnost. Ukoliko ima dobar odnos na starijim bratom, on može biti pomoć i podrška tamo gdje vi ne stignete.
Ukoliko je ranije bio dobar učenik i sin, vjerujem da je to samo razdoblje, a na vama je da pokušate ublažiti posljedice i pomoći da što prije prođe. Nemojte reagirati na svako lupanje vratima, nemojte stalno kritizirati. Preskočite koji puta, ali nemojte preskočiti pohvaliti ga kad čini nešto, za njega, dobro. Radije mu sugerirajte kad pogriješi, umjesto da mu nesvjesno sudite što on doživljava kao napad. Pokušajte dati sve od sebe, i vidjeti ćete da će vaš odnos biti još bolji.
Poštovana,
U mnogim knjigama iz psihologije naišla sam na podatke koji upućuju na to da su izvori različitih psihičkih poremećaja rezultat problema iz djetinjstva i vezani uz odnos s našim roditeljima. Razgovarajući s mnogima, uvijek me iznova iznenade priče u kojima tridesetpetogodišnjaci imaju mnogo neriješenih problema, i svaki put se ponavlja ista priča: vrlo su povezani s majkom, žive s njom, svakodnevno se i više puta čuju s njom ili s ocem. Te osobe opisuju kako ne uspijevaju diplomirati, zaposliti se, imaju problema u odnosima sa suprotnim spolom, depresivni su, anksiozni ili su prekinuli taj odnos pa su ovisni o alkoholu, piću, kocki. Da li je rezultat mojeg razmišljanja ispravan, odnosno da je potrebno se distancirati od roditelja kako bi se izborili za nešto što želimo? Hvala, E. V.
Poštovana E. V.,
Drago mi je da ste se posvetila čitanju knjiga iz psihologije i analiziranju situacije oko vas što je potrebno za razumijevanje drugih. Također zanimljiva mi je i vaša teza, i pitam se, kakav je vaš odnos s roditeljima? Da li taj odnos djeluje na vašu interpretaciju? Naime, niti jedno psihološko istraživanje nije dokazalo da prisni odnosi s roditeljima, pogotovo ponašanja koja opisujete, ne djeluju negativno na pojedince.
Naime, češće čuti ili viđati vlastite roditelje može imati ohrabrujući utjecaj. Tijekom cijelog našeg života, roditelji su naša sigurna luka, i nesvjesno tražimo njihova odobrenja i u odrasloj dobi. Moje osobno i profesionalno mišljenje jest da ne možemo sve nedaće i nedovršene planove pripisati vrsti odnosa s našim roditeljima. Za svoja ponašanja, sami smo odgovorni. Kako za neuspjeh tako i za uspjeh. (Luana Poleis)