U nedjelju protiv Lokomotive doživio je stotu. Prvoligašku. Premda, Goran Roce stigao je u Istru 1961 i prije Prve lige, u onoj dvogodišnjoj pauzi između ispadanja 2007. i povratka 2009. U Puli je bio i ranije, tu je "stotku" zapravo odavno prešišao…
- U pionirima Žminja zapazili su me Sergio i Elvis Scoria, usporedno sa srednjom ekonomskom igrao sam za "staru" Istru, tu, na starom stadionu. Skupio sam i neke seniorske minute u onoj sezoni kad se razigravalo s Kamenom za povratak u prvu ligu, ali nakon toga se sve počelo raspadati, a ja sam se vratio par godina kasnije iz Žminja u Istru 1961. Prve godine nismo izborili povratak u prvu ligu, zbog onog sudačkog cirkusa u Sesvetama, ali zato smo uspjeli godinu kasnije - prisjeća se Roce u razgovoru sa svečarskim povodom.
Ušao je tada u Prvu HNL i kroz stotinu nastupa u "zeleno-žutom" prošao brojne uspone i padove, proživio doslovce sve i svašta. Mijenjao je pozicije…
- Nema što nisam igrao, od napadača, lijevog i desnog krila, lijevog beka… Nikad mi nije bio problem podrediti se momčadi, da nisam tako razmišljao vjerojatno sad ne bih bio tu gdje jesam. Pritom sam gledao kako izvući maksimum na svakoj poziciji. Recimo, kad me Pamić stavio na beka, znao sam da je to pozicija na kojoj u njegovom načinu igre mogu profitirati. Sjetite se Manuela, Sušića, Milića … I tada sam često dolazio u napad i davao golove, pa mi se na kraju ipak otvorilo mjesto napadača.
Mijenjao je i trenere…
- Svaki od njih naučio me nečemu, nikoga ne mogu izdvojiti. Veliko hvala svima, od prvog trenera Rina Orbanića do Gorana Tomića danas. (D. RAMIĆ-KOVAČIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU