U petak u 20 sati na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula održat ce se premijera predstave "Roberta, Roberta" koju autorski potpisuju Puljani - plesacica Roberta Milevoj i videoumjetnik Matija Debeljuh.
Tim smo povodom razgovarali s Robertom Milevoj, a razlog više našem susretu je i nedavno veliko priznanje, odnosno Nagrada hrvatskog glumišta za 2010. godinu koje je Milevoj primila u kategoriji najbolje plesacice za ulogu u istom prigodom dvostruko nagradenoj predstavi "Nastup" Puljanina Matije Ferlina (najbolja koreografija i najbolja plesna predstava).
- "Roberta, Roberta" je nastala iz jedne životne situacije u kojoj sam bila primorana pauzirati s plesom neko vrijeme i tako mi je ponudila novu inspiraciju za promišljanje o tijelu u plesu. Predstava objedinjuje moj dugogodišnji rad, preispituje Robertu kroz prethodna iskustva i preispituje Robertu u novom izricaju. Proživljena tjelesna i emotivna stanja u predstavi postaju sadržaj kroz koji želim iznova ispitati tijelo u situaciji u kojoj se sada nalazi.
- Ovo je Vaša prva autorska predstava u INK-u i treca u dosadašnjem radu. Koliko se razlikuje od prijašnjih iskustava, tema, pa i koreografskih rješenja?
- Kada sam u poziciji autora, biram formu sola i svaki put istražujem novo. Osjecam se prije svega izvodacem, iako me sve više zanima autorski rad. Ova je predstava, za razliku od prethodnih, najintimnija. Prvu sam radila iz jedne potrebe - potrebe ispitivanja odnosa tijela kao medija i ostalih sredstava koja cine performans, dok je drugi tretirao mehanicko tijelo koje izvodi zadatak. U ovom se bavim autobiografskim momentom u kojem se suocavam sa sobom na drugaciji nacin, i najosobnije dosad.
- Koliko je to autobiografsko (pre)ispitivanje opterecujuce, a koliko oslobadajuce?
- Moje je izvaninstitucionalno obrazovanje na odreden nacin utjecalo na moju samostalnost u željama i smjerovima kretanja i stoga se dogodilo da nisam etiketirana, okovana šablonama, odredena školama, a u suradnji s razlicitim autorima dobila sam mogucnost ispitivanja širokog podrucja i medija. Postalo mi je sve važnije ne promatrati tijelo kao alat kojim se obavlja zadatak i postiže virtuoznost, vec kao tijelo sa znacenjem, koji ima potencijalnu naraciju, kojeg zanima posljedica, kao ono koje se pokrece iz emotivnog stanja, koje se nalazi u problemima.
Sada sam u fazi kontekstualiziranja svojeg rada i ne negiram tijelo. Trudim se i dalje održavati svoj maksimum potrebe za plesom.
- Predstavu radite u suradnji s Matijom Debeljuhom, koji uz autorski dio posla izraduje i video, a spomenuli ste i dramaturgiju Sandra Siljana.
- Ideja je nastala još ljetos, kada smo se Matija i ja odlucili na suradnju. Nastala je želja za sjedinjavanjem dviju formi, videa i plesa, a s osloncem na karakteristike pojedinih formi i ciljem istraživanja zajednickog prostora u kontekstu kazališta. Videoprojekcija se u predstavi može išcitavati kao referenca na emocije, stanja, atmosfere i, prije svega, kao partner u dijalogu.
Od pocetka sam osjecala da predstava ima potrebu i za dramaturgijom, zato smo u proces ukljucili Sandra Siljana, koji se pokazao odlicnim izborom. Veliki doprinos daje i Dario Družeta, dizajner svjetla, te Tomislav Feller, asistent koreografa. Važno je istaknuti da je to nezavisni projekt nastao u partnerstvu s INK-om i moja prva autorska predstava u Puli.
- Izaziva li dodatno taj podatak?
- Igrajuci, ali i gledajuci predstave koje su nastale u ovom gradu shvatila sam da one jesu u odredenoj mjeri nezatrovane zagrebackim mainstreamom. Predstave nastale u Puli doprinose i osvježavaju zagrebacku plesnu scenu i tu mislim da nema mjesta sumnji jer su dobile potvrdu i struke i publike. Podsjecam tako na "Dvije žene, dva brata i dva metra" Aleksandre Janeve Imfeld i "Plavi petak" Andree Gotovine.
- Razaznajete li u Puli prostor za kvalitetan i sustavan razvoj suvremene plesne scene? Cinjenica je da ima vrijedne pojedince i kreativce.
- Manji je problem produkcijski, a temeljni je problem onaj postrodukcije nezavisnih projekata. Oni nakon svojih premijera doživljavaju tek nekoliko repriza i nemaju dovoljno financijske podrške za duži životni vijek. Postoje pojedinci, jaki individualci koji su vec ranije afirmirani izvan Pule, ali po povratku nemaju logistiku, infrastrukturu, sigurno mjesto gdje mogu nastaviti svoje profesionalno djelovanje. Nadam se da ce zato nadležna tijela u dovoljnoj mjeri prepoznavati naše želje i potrebe.
- Na posljednjoj ste dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta primili nagradu u kategoriji najbolje plesacice, uz kolege Ognjena Vucinica i Matiju Ferlina. Koliko i što konkretno znace nagrade za osobnu afirmaciju plesaca u Hrvatskoj? Konkretizira li se, uz pretpostavljam satisfakciju priznanja struke, i jedan novi teren za istraživanje i djelovanje?
- Nagrada mi nije promijenila život, ali je zasigurno došla kao rezultat dugogodišnjeg rada, iako ovisi i o okolnostima i žiriju pa i o sreci i momentu, kao i o predstavi koja može ponuditi odreden prostor za kvalitetan angažman. Tu je veliku ulogu odigrao Matija Ferlin s kojim mi je bilo iznimno lijepo suradivati. Užasno mi je drago da sam dobila Nagradu hrvatskog glumišta upravo za predstavu "Nastup" jer ona je u svojoj temeljnoj ideji manifest plesa.
Nagrada mi je dala poticaj za daljnji rad i ovjekovjecila ove 24 godine bavljenja plesom. Tri su pulska umjetnika dobila ovu nagradu na istoj dodjeli i svi smo svoje prve plesne korake naucili u Zaru, što dovoljno govori o tome da to nije slucajnost, pa je važno spomenuti zasluge Slavice Šenk, koja je svoje najbolje godine uložila u nas i podigla na noge cijelu generaciju plesaca.
Buduci da akademske diplome nemam, ta mi je nagrada donijela materijalnu potvrdu rada, doživljavam je na odreden nacin kao diplomu, a i mojim je roditeljima ona važna - ponosno je drže u vitrini.